Filmska recenzija

Deseti izdanak vječne nasilne franšize mnogo je smisleniji i bolji film od gotovo svih koji su mu prethodili, izuzevši izvorišni film koji je postavio temelje i donio određene inovacije u kinematografiju žanra strave i užasa.

Riječ je o grotesknoj crno bijeloj horor satiri koja svojim izričajem izgleda kao nepriznato dijete ‘Dr. Strangelovea’ i ‘What We Do in the Shadows’.

Je li moguće da se pomalo privikavamo i na Kennetha Branagha kao Poirota ili je njegova treća ekranizacija u nizu uistinu najbolja dosad?

Iako ga dio kritike povezuje s nekim QAnon teorijama zavjere, film Alejandra Monteverdea treba izbjegavati iz drugog razloga. Zato što jednostavno nije dobar.

Ne može se reći da “Past Lives” nije solidno ostvarenje, no riječ o tek jedva iznadprosječnom nezavisnom uratku kakvih na Sundance Film Festivalu ima svake godine na bacanje

Adaptacija sedmog poglavlja ‘Dracule’ Brama Stokera u konačnici ostavlja bolji dojam nego što popis zamjerki daje naslutiti. 

Tek dva mjeseca nakon animiranog ‘Spider-Mana’, još jedan crtić na platna kinodvorana donosi vizualni spektakl svojim neurednim stilom tinjajućih šarotina drvenih bojica i izbijajućim žarkim koloritom.

Tek u posljednjoj trećini ovaj creature feature postaje ono što je trebao biti od samog početka: blesavi i pretjerani trash uradak koji se ruga samome sebi dok šokira svojom bedastoćom. Nažalost do tog trenutka potrebno je pogledati više od sat vremena razvučene i dosadne radnje.

Novi Disneyev film ima određenog šarma u ono malo minuta koje se odvijaju izvan naslovnoga dvorca, a kad koliko toliko dočarava duh, modu i glazbu New Orleansa, no apsolutno gubi bodove kad se počne pretvarati u beskonačno naganjanje CGI utvara po ekranu.

Nolan je svojim filmom o ‘ocu atomske bombe’ i ‘razaratelju svijetova’ J. Robertu Oppenheimeru pružio jednu od svojih velikih zagonetki i snimio jednu od najboljih filmskih biografija svih vremena.

Film Grete Gerwig pati od kognitivne disonance dok se trudi biti otkačen ali ne dovoljno da postane glup, hoće biti osviješten a da ne postane zamoran, želi pružiti kritiku bez zajedljivosti.

Premda nije donio ništa spektakularno i nezaboravno, redatelj Mangold preuzimajući poslednje poglavlje franšize legendarnog para Spielberg/Lucas nije napravio niti neki značajnije pogrešan korak.

Novi dokumentarni film redatelja Ivana Ramljaka je priča o danima kad su izbjeglički brodovi prevozili ljude u suprotnom smjeru na istom moru. To je najnježnija, najljepša, najtoplija, najljudskija i najjača šamarčina povijesnim revizionistima koju ćete ikad vidjeti.

Film koji će ostati upamćen samo po mašinama živinama i eventualno po završetku koji bi trebao poslužiti kao most za spajanje dvije najpoznatije franšize koje su intelektualno vlasništvo Hasbroa.

Remek-djelo animacije, vizualni spektakl i uz to pametan, uzbudljiv i urnebesan film koji s lakoćom postiže sve što Marvelovi igrani blockbusteri sve rijeđe uspijevaju – da nam pruži kvalitetnu zabavu koja ne prelazi u neukusni eksces.

Naslov zvuči oštro, ali zapravo deseti nastavak suludo dugovječne franšize nije potpuno stravičan kao neki koji su mu prethodili.

Aster je svojim trećim filmom, točkom koja se sad pretvara u ekvivalent onoga što je u glazbi bilo poznato kao ‘prokletstvo drugog albuma’, dokazao da je potpuno zaslužio poziciju sljedećeg potencijalno velikog autora.

Horor franšiza Sama Raimija koja je kao ideja rođena još u davnim sedamdesetima, dobila je svoj nasilan i uznemirujući peti nastavak koji osim hektolitara krvi i raznih gadosti ipak donosi i mrvicu humora koji je oduvijek bio jedan od glavnih sastojaka serijala.

Prva polovica filma ne donosi mnoge zamjerke osim nemaštovitosti i klišeja, ali glavni problemi filma stupaju na snagu u dijelu kad Amorth u duhu Roberta Langdona zagrebe u crkvene tajne, a Averyjev film se pretvara u poligon za pilatovsko pranje ruku od najvećih grijeha institucije.

Izvrstan dokumentarac o izvrsnom glazbeniku pun izvrsne muzike, ali istovremeno nam mnogo govori i o ljubavi: zašto volimo, kako volimo i kako voljeti kad nam se možda čini da više ne volimo.

Dva praktički istovremeno objavljena filma vode nas u osamdesete i prikazuju nastanak kulturoloških fenomena u obje zaraćene strane hladnog rata. Mogu li filmovi o rođenju tenisica i videoigre uopće biti dobri?

Novi pokušaj reboota franšize temeljene na slavnoj role playing igri odlučio je uletjeti u slot koji iza sebe ostavlja Marvelov serijal ‘Guardians of the Galaxy’, onaj koji zauzimaju priče lakog tona i otkačenog humora u kojima glavne uloge nose skupine duhovitih bandita koji konstantno upadaju u nevolje.

Dokumentarac Dimitra Dimitrovskog Dibe koji će večeras biti premijerno prikazan u sklopu programa festivala ZagrebDox predstavlja ugodnu šetnju sjećanjima svima nama koji smo s domaćom rock glazbom devedesetih odrastali, stasali ili s njom zaživjeli, a i mlađim generacijama ocrtava točnu, iako nepotpunu sliku jednog vremena.

Pitat ćete se kako itko može gledati tri sata Wickovanja, pojma koji podrazumijeva Reevesovo hrvanje s bezbrojnim protivnicima koje najčešće završava plesom svaju metaka, od kojih prvi žrtvu pogađa u koljeno, a drugi u glavu. Odgovor leži u činjenici da Stahelski očito ne gubi inspiraciju i uvijek nalazi nove načine da taj isti ples pokaže atraktivno i uzbudljivo.

Film bolesne premise nije ni strašan, niti duhovit, a izveden je toliko nekompetntno da ćete se pitati je li njegov autor najnetalentiraniji čovjek koji se okušao iza kamere u cijeloj povijesti kinematografije.

Iako ovo ni po čemu nije sjajan film, mladi redatelj je u svom drugom cjelovečernjem ostvarenju pokazao dostatnu količinu potencijala.

Ovaj film postiže ono što mu je zadatak, a to je da nas dovoljno zabavi u devedesetak minuta svog trajanja i pritom nam dopusti da ispraznimo mozak gledajući kako netko iz lasera puca u dinosaure.

Premda njegov debitantski cjelovečernji uradak nije idealan, nemoguće je poreći da Gonzova tranzicija na područje dugometražnog filma na pragu njegove 60 godine uspješna i zadovoljavajuća, i tek možda mrvicu zakašnjela.

‘Requel’ serijal meta slasher franšize, kako obrascima radnje, tako i kvalitetom prati razvoj izvorne kvadrilogije, pa je vjerojatno za očekivati da će se dogoditi i još koji nastavak koji nudi manje zadovoljstva od onog prethodnog.

Relativna rijetkost u filmografijama zemalja na brdovitom Balkanu su filmovi snimljeni prema povijesnim ličnostima ispričani bez „velikih“ poruka. Srpski film „Vera“ spada u tu kategoriju, no „velika poruka“ je diskretno u samom liku Vere Pešić, itekako relevantna.