Tijekom ove godine svoje će velike i okrugle obljetnice proslaviti zaista impresivan broj legendarnih i utjecajnih albuma poput, da spomenemo samo neke, ‘Dark Side Of The Moon’ Pink Floyda, ‘Raw Power’ Iggy & The Stoogesa, prvijenaca Brucea Springsteena i New York Dollsa ili, u našim krajevima, debija Discipline Kičme. Niti jednim od njih, međutim, nećemo se baviti u ovom tekstu u kojem se vraćamo četiri desetljeća unatrag, u prljavi, kriminalom i siromaštvom poharani New York, gdje je svoje prvo dugosvirajuće izdanje objavila skupina art frikova znana kao Sonic Youth.
Većinu takvih osvrta pisao sam o albumima koje smatram istinskim remek-djelima ili barem prijelomnim naslovima u karijerama njihovih autora. „Confusion Is Sex“ teško da bih uvrstio u te kategorije; premda sam ga prvi puta čuo još u prvoj polovici devedesetih, a nekoliko godina kasnije i kupio, još uvijek ne mogu sa sigurnošću reći što točno mislim o njemu. Možda najprecizniji opis ovih devet pjesama našao sam među YouTube komentarima, gdje je netko napisao nešto u stilu ‘znate da je album poseban kada se ne možete odlučiti da li je najbolji ili najgori koji ste ikada čuli’. „Confusion Is Sex“ bio je atonalan, raštiman, bizaran, bučan, nerijetko i neugodan za slušanje, ali bez ikakve dileme i revolucionaran.
Ime Sonic Youth u glazbenim se analima i kritičarskim analizama najčešće povezivalo s noise i avangardnim rockom, no te su 1983. još uvijek bili najbliži no waveu, žanru koji je tada već poprilično bio na umoru, ako ne i pokojni. Thurstona Moorea, naime, redovno se moglo sresti na svirkama Jamesa Chancea & The Contortionsa, Lydije Lunch, DNA, Marsa ili Theoretical Girls čiji je Glenn Branca odigrao jako važnu ulogu u njihovim počecima. Osim što su svoja prva izdanja objavili za njegovu etiketu Neutral, upravo zahvaljujući Glennu su Moore i Kim Gordon upoznali trećeg ključnog člana Sonic Youtha, Leeja Ranalda koji je dotad svirao u Brancinom gitarskom ansamblu.
Svoju ljubav prema tim i srodnim, odavno zaboravljenim sastavima Thurston je godinama kasnije ovjekovječio u knjizi „No Wave: Post-Punk. Underground. New York 1976-1980“ koju je objavio s glazbenim kritičarom Byronom Coleyem, ali debitantski album njegovog benda u jednakoj je mjeri bio i zadnji spazam i nadogradnja no wavea. Taj beskompromisni i izrazito eksperimentalni žanr sačinjavali su ljudi koji su bili previše kul da bi se zabrinjavali reakcijama publike, u većini slučajeva čak i da bi naučili svirati. Za Sonic Youth ovo posljednje se nije moglo reći premda slušanje „Confusion Is Sex“, a pogotovo ranih EP-ja „Sonic Youth“ i „Kill Yr Idols“, neupućenima vjerojatno ostavlja taj dojam.
Riječ je o ploči koja je u svakom značenju te riječi bila underground, u smislu da je snimljena u podrumu zgrade u kojoj je koproducent Wharton Tiers radio kao nadzornik. Lo-fi uvjeti perfektno su odgovarali stvarima poput „Protect Me You“, „Inhuman“ i „The World Looks Red“ čije je stihove napisao Michael Gira iz Swansa; perkusije Jima Sclavunosa (u dvije skladbe Boba Berta) su zvučale kao da netko nabija po cijevima u kotlovnici, a gitare su bile čudno, čak i nelogično štimane, pri čemu su timbar mijenjali uz pomoć odvijača ili bubnjarskih palica uguranih među žice. Ponajviše u „Protect Me You“, skladbi o psihofizičkoj torturi u kojoj vas od prve do zadnje sekunde prati jedva podnošljiv osjećaj panike, Kim se svojim ravnim, gotovo katatoničnim vokalom sasvim primaknula ledenoj princezi Nico, dok je repetitivni drone njezinih Velveta na još višu razinu podignut u uvodnoj „(She’s in a) Bad Mood“, prvoj velikoj pjesmi u karijeri Sonic Youtha.
Akorda, barem u konvencionalnom smislu, na albumu skoro da i nema, u čemu se prepoznaje utjecaj ne samo Brance ili Arta Lindsaya iz DNA, već i britanskog post-punka s posebnim naglaskom na Public Image Limited iz dana kada je gitaru svirao Keith Levene. Najočitiji naklon vlastitim korijenima ipak nalazimo u pomahnitaloj obradi „I Wanna Be Your Dog“ Stoogesa koju je jedan kritičar morbidno, ali dosta precizno opisao kao ‘idealan soundtrack za ubilačke pohode Charlesa Mansona i njegovog kulta’. Usprkos silnoj tjeskobi, „Confusion Is Sex“ sadržavao je i malo humora, kao u refrenu neodoljivo sumanute „Confusion Is Next“ u kojem Moore opetovano izvikuje „sonic tooth“. Treba izdvojiti i završni instrumental „Lee Is Free“, snimljen na običnom kasetofonu u Ranaldovoj sobi, koji sam uvijek doživljavao kao free jazz na najjačim mogućim sedativima.
U drugoj polovici osamdesetih Sonic Youth su krenuli nizati istinski briljantne ploče poput „EVOL“, „Sister“ i „Goo“, zahvaljujući kojima danas uživaju status jednog od najvažnijih i najutjecajnijih gitarističkih sastava svih vremena. Nikad se više, međutim, nisu uspjeli ni približiti jedva kontroliranom kaosu svog prvijenca, a vjerojatno je i bolje tako – ovakav udar na uši teško je izdržati više od jedanput.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
