Kratki siže svega odslušanog i odgledanog u četvrtak i petak na 6. MENT festivalu u Ljubljani.
Nakon tri godine uzastopnog pohođenja ljubljanskog MENT-a mogu odmah na početku zaključiti kako je i dalje riječ o najuzbudljivijem festivalu klupskog karaktera koji definitivno bira recentni, time i avangardni program po kojem se u svega tri dana dobije uvid koje scene bujaju kvaliteteom. Nakon hrpe odgledanih koncerata u četvrtak i petak, najviše u legendarnoj Metelkovoj, gdje se ne možete osloboditi osjećaja da poput fliperske kuglice zvrndate između klubova Channel Zero, Gala Hala, Gromka i Menza pri koritu, ali i nedalekog Orto bara, ove godine mi se bez zadrške kvalitetom nameću francuska i ruska scena.
Francuski Cheap House, Decibelles i posebice Slift jednostavno su oduševili – takav britki i ubitačni moderni crossover punka i hc-a, tj. bombastične psihodelije ako se stavi akcent na posljednje navedeni Slift uistinu su proizveli osjećaj da prisustvujete koncertima ‘bendova od milijun dolara’ koji razvaljuju sa stavom, porukom i onim najvažnijim – zadovoljstvom. Ne mogu to nikako drukčije objasniti, već onom starom izrekom da loša vremena kreiraju odličnu scenu. Pa ako se uzme u obzir predrevolucionarno raspoloženje koje se dobrih godinu dana valja ulicama Pariza, ali i ostalih francuskih gradova, onda je teško ne povući paralelu i s ‘herojštinom’ koja je zračila iz spomenutih francuskih izvođača na MENT-u.
Rusi su pak drukčija priča. Njihov problem veći niz godina bilo je pjevanje na engleskom jeziku, time i dosljednih kopiranja zapadnih obrazaca. Okej, znam da mi se sad može prigovoriti da uskačem sam sebi u usta obzirom na odavno poznati stav da držim nebitnim na kojem jeziku se bend obraća i da je engleski tu logičan izbor za veliku većinu njih obzirom na uzore i postojeće biznis modele. Lako za naše izvođače s Balkana kad je engleski jezik često slamka spasa za klupske koncertne proboje izvan granica ovih naših opskurnih mikro tržišta koja su uz to dodatno zakočena interesima estradne kamarile, no Rusi su druga priča. Ogromno su tržište, a valjda su i bendovi shvatili da dok je Putina da se Zapad nešto neće otimati za njih u svom ionako zasićenom prostoru, osim ako ne zazvuče kao Rusi, a ne Britanci i Amerikanci.
U tom smislu ruski bend Inturist na MENT-u je bio hvalevrijedna pojava; kao da su u mikser ubačeni Talking Heads i VIS Idoli pa sve začinjeno lucidnim saksofonistom. I sami sebe nazivaju ruskim novovalnim bendom i malo je reći da rasturaju uživo, a zasigurno su im i tekstovi pjesama provokativni obzirom da su na nastupu u Šiški odali da im se posljednja stvar zove „Ekonomika“. No nisu bili jedini. Post punk /shoegaze sastav Gnoomes također je bio izvrstan u Klubu Gromka. Predivna punoća zvuka i ambijentalno nabrijani gitarski pasaži, kao i pjevač koji je po kvaliteti i nokturno raspoloženju na tragu jednog Briana Molka iz Placeba, a odličnim ‘crnilom’ su vladali i rusko-ukrajinski Štadt.
Ono što bih stavio pod avangardni uskličnik najopakije glazbene budućnosti koja nam dolazi s juga onda je to svakako Scuru Fitchadu – kapverdski Kreolac koji izvodi glazbu koja se zove electro funana punk. On i crna pjevačica/plesačica, oboje istetoviranih nogu odašiljali su brutalnu energiju na razini Prodigyja u najboljim danima, dok je DJ s gangsta povezom preko lica miksao subsonične thrash/death metal gitarske otkivke u ritmu agresivnog dubstepa. Kad se tome doda da je Scuru Fitchadu svako malo nožem ‘svirao’ metalnu šipke dimenzije pajsera koju je držao poput violine, utisak u Channel Zero klubu bi se mogao opisati kao da se potlačeni treći svijet digao na noge u svom iskonskom gnjevu i došao po osvetu. Situacija u kojoj definitivno mislite da nije pametno doći u prvi red pred naoružan u razbješnjeli muško-ženski tandem koji bljuje agresiju i pleše u adrenalinskom transu. Scuru Fitchadu je stacioniran u Portugalu, tako da možda i ne bi bio bio problem dovesti ga da pohara i naše klubove i festivale. Mislim da bi taj trio jednako raspalio i partijanere i metalce i hipstere, kao što je to bio slučaj i u spomenutom ljubljanskom klubu u petak kad je sve kulminiralo općim oduševljenjem.
Što se tiče MENT-ovske domaće slovenske scene nekako je dosta bilo u znaku provjerenih imena; Čao Portorož su odavno iskušani veterani, a tu možemo svrstati i Damira Avdića, dok su All Strings Detached ponudili dovoljno profesionalizma, ali ne previše uzbudljivosti. Svoje vrijeme sam dakako u cijelosti posveti nastupu Damira Avdića u Menzi pri koritu, zbog onog momenta kako kotira na domaćem terenu (što dosad nisam imao prilike doživjeti), ali i zbog toga što mi se album „Radikalo šik“ uvukao pod kožu. Briljirao je, čak i više nego u Tvornici kulture prije mjesec dana, možda i zato jer je sve bilo sabijeno u jednosatni nastup u kojem je bilo prostora za oduševljenje tek na samom kraju nakon katarzične izvedbe pjesme „Sine“.
Hrvatski izvođači ŠećeЯ, Klinika Denisa Kataneca i nemanja bili su pun pogodak ove godine na MENT-u – rapsodija izvrsnosti i energije. Dok je ŠećeЯ nastupao u jednom u najljepših neobičnih ambijenata festivala u Castle Theateru u tvrđavi starog grada na brdu, dotle je Klinika Denisa Kataneca u Gromki uspješno unovačivala ‘nove pacijente’. Posebno dobar nastup imao je instrumentalni pulsko-zagrebački kvartet nemanja predvođen gitaristom Lukom Šipetićem. Slobodno mogu reći jedan od najboljih ovogodišnjih nastupa u Channel Zero (uz Scuru Fitchadu).
Iskreno, u početku sam mislio da ću propustiti taj nastup zbog britanskog benda Black Country, New Road koji je petnaest minuta prije nemanje počeo svoj koncert u Gala Hali. Naime PR je išao u korist tih mladih Britanaca koji su izrasli na valu na kojem jašu IDLES i Fontaines D.C., no u tih petnaest minuta prednosti ne mogu reći da sam uživao u njihovoj koncepciji gdje post punk susreće polu-narativnu poeziju, violinu i saksofon. Koncepcijski i žanrovski ambiciozni, ali ipak nedovoljno zaokruženo za moj ukus, pa mi je nakon toga rasplesani i živopisni zvučni flow nemanje došao kao dobra ‘terapija’. U biti ako bih britanske izvođače ove godine trebalo uvezati u malo širi kontekst, zaključak je da ih je Brexit ošamutio.
Što se tiče srpskih bendova na MENT-u, ne dijelim oduševljenje kolege Ivana Slijepčevića nastupom Šajzerbiterlemona u Menzi pri koritu jer su me tik prije toga otpuhali francuski Decibelles u Gromki, posebice njihova pjevačica i bubnjarka svojom vještinom i žestinom. Nakon njih su mi Šajzerbiterlemon zvučali kao bend u potpunom raspadu. Imaju bijesa i prezentnosti, ali ih muči nedostatak boravka u prostoriji da to navježbaju kako spada. Sličan osjećaj su donijeli Buč Kesidi u Orto baru dan prije.
Ukratko u njihovom slučaju je koncepcija prestigla izvedbu. Prošlogodišnji album „Euforija“ zasigurno je jedna od najoriginalnijih albumskih konceptualnih priča u glazbi ovih prostora, koju je, što je najvažnije, prihvatila najmlađa publiku. No iako tom pančevačkom rock dvojcu treba čestitati na unovačivanju nove publike u rock zbivanja, jedno je svirati pred publikom u euforiji koja u tom trenutku automatski postaje nužni treći član benda, a sasvim drugo doći na showcase pred one koji nisu zadojeni albumom i koje kvalitetom izvedbe treba unovačiti na licu mjesta. „Da“ glazbi Buč Kesidija s albuma, ali što se koncerata tiče, ponovio bih onu Gopčevu: „Natrag u garažu“, za njihovo dobro.
Kao i svaki put dosad na MENT-u tako je i ovdje u konačnici prisutan onaj (sasvim realan) osjećaj da je pored potpune popunjenosti (životne) satnice i predanosti programu, puno više propušteno nego poslušano.
Možda samo za kraj da se još osvrnem na panel Music Media in Central and Eastern Europe za koji sam mislio da bi se mogao dotaknuti bitnih pitanja scene i medija koji ih prate, no bio je potpuno promašen zahvaljujući tome što ga je samodopadni host Gordon Masson iz britanskog IQ magazina bezvezno vodio jer se nepotrebno fokusirao poput nekog isljednika na biografije svojih gostiju iz češkog Full Moon Magazinea, hrvatskog Muzika.hr, ruskog Storona Lucidvox i slovenskog Radio Študenta i time ‘žderao’ dragocijeno vrijeme. Bilo je to tipično pišanje s visine po nama istočnjacima od strane jednog Britanca koji se još usput i razmetao svojim neznanjem i hvalio se time kako je upravo zbog neznanja u kombinaciji s bahatošću dobivao novinarske i uredničke poslove u Billboardu i potom u IQ-u.
Tako da što se tiče tog konferencijskog dijela, mislim da je zadnja stvar koja MENT-u treba bahata neznalica kojoj nisu jasni napori ovog dijela Europe u unaprjeđivanju i povezivanju scene na svim razinama računajući tu i edukaciju publike. Nama na Balkanu je autohtonih bahatih neznalica više preko glave. Ne trebaju nam još i uvozne.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
