Od 16. do 18. lipnja u Banja Luci je održan 8. Jelen Demofest, moja malenkost bila pozvana u sastav žirija, a o tome što se moglo vidjeti i čuti na licu mjestu i kakva razmišljanja su potaknuta, slijedi u tekstu…
Kroz svojih osam izdanja banjalučki Demofest izrastao je u najveći festival demo izvođača natjecateljskog karaktera u regiji, čime je sigurno i na tragu da postane i najutjecajniji. Kad se samo uzme u obzir vrijednost nagrada koja lako premašuje i 10.000 Eura za tri prvoplasirana izvođača kao i nagrade za najboljeg basista i gitarista, ovom festivalu trenutno nema ravnog ni po izdašnosti za mlade bendove od kojih neki koji uspiju proći prvi krug selekcije ne posjeduje ni svoju osnovnu opremu kad se na njemu pojave. Također mnogi od njih upravo na tom festivalu prvi put kroče na veliku pozornicu i pred profesionalni zvučni monitoring, imaju svojih do tada najvažnijih pet minuta za predstavljanje i shvaćaju na licu mjesta kompleksnost produkcije posla o kojem sanjaju da se njim bave.
Za razliku od velikog broja ljetnih festivala kojima je u fokusu hedonističko ugađanje ukusu publike zvučnim imenima headlinera, Demofest upravo u prvi plan stavlja one bendove koji po logici stvari spomenute festivale obično otvaraju pred konobarima, redarima i nekolicinom prvopristiglih. Na ovogodišnjem Jelen Demofestu demo bendovi imali su najbolji termin s početkom u 21 sat u kojem je u prosjeku, računajući i treću finalnu večer u prosjeku nastupilo njih oko 15 po večeri. Publike nipošto nije manjkalo, kao što su obaveza svih članova žirija da prisustvuju svim nastupima prije povlačenja radi zbrajanja broja bodova i donošenje odluke o finalistima, tj. pobjednicima. To je svakako respektabilna praksa, ne stoga što sam ove godine pozvan kao član žirija, već stoga što je rad žirija transparentan i vidljiv i što svakako utječe na doprinos kvaliteti izvedbe i od strane samih izvođača.
O benefitu druženja mladih glazbenika s teritorije od Vardara pa do Triglava ne treba previše trošiti riječi, kao što se u ta tri dana osjeti glazbeni puls nadolazećih i neopterećenih mladih glazbenika, a time i obrisi smjernica koje će se razviti u naredne dvije do tri godine. Možda zahvaljujući prošlogodišnjem pobjedniku bendu Hulahoop, ove godine se prijavilo i dosta bendova i nekih novih kantautorskih imena iz Slovenije.
Problematika žiriranja je pak drugi par rukava pa bi bilo shodno iz tog iskustva reći nešto. Najrađe bih rekao da je u takvim situacijama za sve kriv taj novi val iz razloga što kad god ga se bilo spomenulo uglavnom je riječ o izvođačima, albumima, utjecajima, stilovima i političkom trenutku u tadašnjoj Jugoslaviji, pa se obično netko iz žirija (ili dobra većina) priklanja gledanju stvari kroz tu prizmu. Ne isključujem da tako nije bilo ove godine na Demofestu u žiriju, ali rezultati govore sami za sebe. Kad se već dotičem novog vala, ono o čemu se slabo govori bila je organizirana mreža raznih klubova, omladinskih okupljališta, kulturnih domova kao mjesta za nastupe pod jurisitdikcijom tadašnje organizacije Socijalističke omladine, zatim brojne radijske i TV emisije, glazbeni tisak i svakako jedna od najjačih diskografija, ako se uzme u obzir prodaja nosača zvuka po broju stanovnika (jedan manje poznati podatak jest da je Jugoslavija na toj listi bila druga zemlja na svijetu po prodaji nosača zvuka, prvi je bio Brazil, a SAD treći). Dakle novi val se mogao dogoditi samo u razgranatoj infrastrukturi na teritoriju od preko 20 milijuna stanovnika o čijoj vrijednosti danas samo možemo nagađati.
Teško je reći koliki je današnji ekvivalent toga gledano u desecima, a možda i stotinama milijuna eura, ako ćemo pričati o ulaganjima u taj cjelokupni glazbeni sektor (kojeg naravno nema). Ako ćemo iskreno, sve scene na ovim prostorima od 1990-ih skoro da funkcioniraju isključivo na volji i mišićima njenih aktera. Glazbeni mediji su u sličnoj situaciji, mreže klubova i mogućnost organiziranja kakve-takve logične turneje u kojoj su destinacije složene po nizu uštede goriva nema, dok je diskografija, da paradoks bude veći, o tržištu i tiražama pričala u socijalizmu, da bi o istima utihnula onog trenutka kad je taj famozni kapitalizam stigao u naše krajeve i na kraju došla do toga da je gotovo i nema, jer, ako se uzme hrvatski primjer, streaming servisi su trenutno posljednja slamka spasa (zato i toliko pravna gužva oko njih između diskografa i gazbenika). Ako se netko pita kakve ovo ima veze sa žiriranje na jednom festivalu demo bendova, odgovor je da je svaki žiri tog i sličnog karaktera u određenoj mjeri opterećen s budućim uspjehom onog koga bira, jer vražija je istina da postoji taj sebični moment u kojem se traži samopotvrda vlastitog suda. Konkretno, uvijek dio žirija vjeruje da se novi val može ponoviti ili bar izbaciti novo buduće veliko ime na temelju mindseta prostora, tržišta, glazbe i prilika koje ne obitavaju na teritoriju od Vardara pa do Triglava već punih 25 godina.
Osobno mislim da je to krivi put. Preveliki teret u kojem počesto na vagi nije glazba kao glazba. U međuvremenu, cijeli svijet se potpuno preokrenuo , o glazbi i glazbenom biznisu da se ne govori. Glazba bi i tu i i svakoj sličnoj prilici trebala biti jedino mjerilo, čak ni pjevanje na materinjem jeziku više nužno nema ulogu kakvu je imalo, ako treba pričati o razumijevanju ‘onoga što pjesnik želi reći’. S te strane gledano veliki je korak ove godine u tom smjeru učinjen činjenicom da je po izboru žirija pobijedio riječki bend Nord hibridnog zvuka koji pomiruje Depeche Mode i stoner rock s izričajem na engleskom jeziku. Hoće li u budućnosti uspjeti nešto napraviti sa svojom glazbom u regiji ili izvan njenih okvira ne ovisi o odluci žirija, no činjenica jest da kad god su na pozornici izveli svoju sedam četvrtinsku pjesmu „Play Restart“ da su zvučali besprijekorno svjetski, a za to su na kraju krajeva bili i nagrađeni.
U tom najvažnijem segmentu šaroliki deseteročlani žiri je bio složan u ideji momenta današnjice što držim svakako važnim elementom u još jačem i značajnijem pozicioniranju Demofesta i njegovog značaja u budućnosti. Jer, u suštini, stvar je vrlo jednostavna, dokle god je glazba na prvom mjestu, bolje ne može biti. Jest da nisu svi moji osobni favoriti ušli u vrh, što je naravno ‘cijena demokratskog izbora’, no držim da je zagrebački Felon imao značajan nastup i poetski iskorak pjevanja o vlastitom gradu, kao što ću u budućnosti više pažnje posvetiti beogradskoj grupi Dingospo Dali i novosadskoj grupi Wolfram.
Treba pohvaliti i revijalni headlinerski program ovogodišnjeg festivala u punom banjalučkom Kastelu, tj. crnogorski Who See i njemački Gentleman prve večeri, dok su belgijski Triggerfinger napravili najbučniji i najmarkantniji rock tulum ove godine na festivalu i sigurno osvojili simpatije publike. TBF (a bili su najavljeni i Eagles Of Death Metal, koji su nažalost otkazali cijelu istočnoeuropsku turneju) su pak u prvom dijelu svog nastupa koji su posvetili pjesmama s upravo objavljenog albuma „Danas sutra“spustili razinu naboja koji se od njih očekivao u ulozi headlinera zadnje večeri. Posebno je za pohvalu i agilnost direkcije festivala kad je riječ o dodatnim događanjima u Domu omladine poput presica, izložbi, predstavljanja projekata, gostovanja književinika i filmskih projekcija koje su držale fokus okupljanja u dnevnim satima. Ta tri dana u Banja Luci osjećalo se da je glazba važna. Nije nimalo čudno da se svake godine sve više bendova prijavljuje. Demofest je primjer da se vizionarstvo isplati.