Ramirez se nakon četiri studijska albuma i desetak godina djelovanja turnejom oprašta od publike. Kome će nedostajati?
S obzirom da ne žele biti još jedan bend koji snima albume, a kojeg nitko ne sluša i ne zove da nastupaju, Ramirez je dogovorom i u miru odlučio otići u diskografsku mirovinu. Točno tim riječima obratio se novinarima Ramirezov izdavač Menart.
Ramirez su na svoj način osjetili krizu novca i društva. Nakon četiri albuma došli su do konačne spoznaje besmisla, rade, a ne plaća ih se, niti ih se cijeni. Došli su do postaje na kojoj već neko vrijeme uzalud čekaju radnice Kamenskog, nogometaši Karlovca i Šibenika i na kojoj su brojni prije njih posijedili i poumirali čekajući. U pravu ste, nije baš prikladno uspoređivati namušene glazbenike i radnike koji se lancima vezivaju uz ogradu tvornice i štrajkaju glađu, no izvor problema je isti. Kad bendovi prestaju s radom zato što ih nitko ne sluša, niti žudi za njihovim koncertima – a imaju četiri uglavnom hvaljena albuma – duplo dno erodiranja kulturoloških i inih navika u društvu je probijeno. Barem na simboličkoj razini. Svijet, u ovom slučaju, i nije tako lijep, kako sugerira naziv zadnjeg albuma Ramireza.
Jer, koliko god Ramirez optuživali da su samo blijeda kopija Coldplaya, Starsailora, Musea, Snow Patrola, Radioheada i tko zna koga sve ne, grupa Aljoše Šerića imala je što za ponuditi. Šerić je, u prvom redu, pjesnik. Možda previše plače dok pjeva, možda su u pravu i oni koji tvrde da nema pojma o pjevanju, možda pokretima na sceni imitira Michaela Stipea, no Šerićevi stihovi o ljubavima i ljubavnicama, prekidima i depresijama, izlascima i umiranju, imaju dovoljno snage, emocija i iskrenosti da svoju relevantnost mogu zadržati i ukoričeni, bez glazbene podloge.
Oko prvog albuma „Ramirez“ prije sedam se godina podigao veliki medijski hype, poprilično neočekivan kad je u pitanju grupa „za koju bi bilo bolje da je nastala u Londonu“. Također, i dosta pretjeran hype, jer su „Iste cipele“, „Sve je OK“ i „Mogu“ samo nagovijestile potencijal Ramireza. Isti taj potencijal ovaj novinar nije mogao niti naslutiti kada je Aljošu, Ozija, Gogija i Sašu upoznao nakon jednog od zagrebačkih koncerata Placeba. Dojam se nije popravio niti nakon njihova koncerta na večerima demo-bendova u Studentskom centru, gdje je Ante Perković pokušavao diskografe i publiku uvjeriti da Zagreb ima dobrih i nepoznatih grupa. Ono što je na debitantskom ostvarenju Ramireza producirao Denyken, a objavio DOP Records, pokazalo je dvije osnovne karakteristike benda – glazbenu grandioznost i naglašenu poetičnost. S tim vrlinama Ramirez nije mogao računati na pun Dom sportova u budućnosti, no kritiku je imao na svojoj strani, uspjeh se mogao namirisati, a činilo se da ih je prihvatila i domaća indie publika, koja obično, skrivena pod internetskim nadimcima, na sve frkće s visoka.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=fHVWYO8ToxQ&feature=related[/youtube]U to sam vrijeme napravio intervju s Aljošom Šerićem, njegov prvi, a na dan objavljivanja članka bend je medijski „uspjeh“ propisno proslavio na šanku Jabuke. Veselili su se kao mala djeca u prodavaonici slatkiša, osjećali su da im se sprema nešto veliko, iako nisu bili sigurni zašto. Drugi album „Copy/Paste“, njihov najbolji, imao je barem osam odličnih, snenih i uzvišenih ljubavnih rock pjesama. I to redom prvih osam. Status benda koji u Zagrebu uvijek može računati na pune klubove, bio je zacementiran, no svirke izvan matičnog grada bile su rijetke. Stanje se nije promijenilo ni sljedećim izdanjem, vrlo dobrim „Divovima i kamikazama“, a na ovogodišnjem albumu „Svijet je lijep“ već se moglo naslutiti da su inspiracija, žar i volja pomalo presušili. Pokretači portala Ravno do dna upravo su lansiranje ovog sajta proslavili na Ramirezovoj promociji 28. ožujka u zagrebačkom Saxu. Za nas je to bio nulti dan, prapočetak; za Ramirez, osjetilo se u svakoj sekundi koncerta, početak kraja.
Članovi Ramireza su se razočarali. Barem se tako može iščitati iz oproštajnih mailova njihova izdavača i iz najava zadnjeg zagrebačkog koncerta 26. studenog u Tvornici. Mene tamo neće biti, dvosatna porcija tužnih ljubavnih pjesama mi trenutačno ne odgovara, ali Ramirez će mi nedostajati. Meni, i još nekolicini. Nažalost.
Saznajte više: Ramirez – Oni se kao vole?