Album ‘ken’ je možda i najmračnije, svakako najpesimističnije ostvarenje karijere Dana Bejara, do srži ispunjeno paranojom, rezignacijom i žaljenjem zbog svega u što se pretvara svijet oko nas.
Kada sam Dana Bejara i njegov alter-ego/bend Destroyer posljednji puta gledao uživo, prije dvije godine u Beču, iz glave nisam mogao izbaciti jednu jedinu misao: kako je moguće da se te melankolične, pomalo paranoidne i razoružavajuće krhke pop simfonije nikad nisu ni približile mainstreamu zbog čega ih, umjesto u nekoj velikoj sportskoj dvorani, slušam u polupraznom klubu Szene čiji kapacitet ne prelazi tristotinjak ljudi. Takvo stanje stvari teško će promijeniti i njegov novi album „ken“ iako je dosadašnje soul/funk/jazz/adult oriented rock temelje nadogradio zavidnom količinom elektronike i neizbježnog synth-popa.
Usprkos tome, Destroyer je i ovoga puta najbolji kada ostane vjeran samome sebi, kao u „Sky’s Gray“, u kojoj se minimalističkom loopu i nekolicini tonova na klaviru negdje oko sredine pridružuju gudači i fini solo na gitari, te mahom akustičnoj, turobnoj „Saw You At the Hospital“.
„In the Morning“ rijetko je uspješan križanac Bowiejeve berlinske faze i New Ordera na koje poprilično nalikuje i u „Tinseltown Swimming in Blood“, sa „u ton“ prekopiranim soliranjima na basu Petera Hooka. U ovu, na sintesajzerima baziranu skupinu pjesama spadaju i nešto lošije „A Light Travels Down the Catwalk“ i „Ivory Coast“, u „Stay Lost“ prepoznajemo čak i Teardrop Explodes ludog genija Juliana Copea, dok „Sometimes in the World“ zvuči kao da je pobjegla s albuma Pet Shop Boysa.
U svakoj od njih ipak ćete pronaći dovoljno one magije kojom nas je Bejar sad već davne 2011. očarao na prvoj večeri pokojnog Terraneo festivala, u nekoj čeznutljivoj dionici na saksofonu ili smooth jazz međuigrama gitare i klavijatura.
Po pitanju tekstova, „ken“ je možda i najmračnije, svakako najpesimističnije ostvarenje Danove karijere, do srži ispunjeno paranojom, rezignacijom i žaljenjem zbog svega u što se pretvara svijet oko nas. „Rome“ tako djeluje više kao epitaf i posmrtni marš negoli posveta „vječnom gradu“, a u istoj se skladbi oprašta i od propadajuće Velike Britanije, točnije Engleske i Walesa. Podjednako crna je i budućnost njegovog rodnog Vancouvera, Berlina i mnogih drugih gradova koje spominje u stihovima, pri čemu je u svojim strahovima najdalje otišao u „Cover From the Sun“, gdje preko najvedrije melodije na albumu pjeva „I think I know what you did last summer/You run for cover from the sun“.
Ocjena: 9/10
(Merge, 2017.)