Album ‘ken’ je možda i najmračnije, svakako najpesimističnije ostvarenje karijere Dana Bejara, do srži ispunjeno paranojom, rezignacijom i žaljenjem zbog svega u što se pretvara svijet oko nas.
Kada sam Dana Bejara i njegov alter-ego/bend Destroyer posljednji puta gledao uživo, prije dvije godine u Beču, iz glave nisam mogao izbaciti jednu jedinu misao: kako je moguće da se te melankolične, pomalo paranoidne i razoružavajuće krhke pop simfonije nikad nisu ni približile mainstreamu zbog čega ih, umjesto u nekoj velikoj sportskoj dvorani, slušam u polupraznom klubu Szene čiji kapacitet ne prelazi tristotinjak ljudi. Takvo stanje stvari teško će promijeniti i njegov novi album „ken“ iako je dosadašnje soul/funk/jazz/adult oriented rock temelje nadogradio zavidnom količinom elektronike i neizbježnog synth-popa.
Usprkos tome, Destroyer je i ovoga puta najbolji kada ostane vjeran samome sebi, kao u „Sky’s Gray“, u kojoj se minimalističkom loopu i nekolicini tonova na klaviru negdje oko sredine pridružuju gudači i fini solo na gitari, te mahom akustičnoj, turobnoj „Saw You At the Hospital“.
„In the Morning“ rijetko je uspješan križanac Bowiejeve berlinske faze i New Ordera na koje poprilično nalikuje i u „Tinseltown Swimming in Blood“, sa „u ton“ prekopiranim soliranjima na basu Petera Hooka. U ovu, na sintesajzerima baziranu skupinu pjesama spadaju i nešto lošije „A Light Travels Down the Catwalk“ i „Ivory Coast“, u „Stay Lost“ prepoznajemo čak i Teardrop Explodes ludog genija Juliana Copea, dok „Sometimes in the World“ zvuči kao da je pobjegla s albuma Pet Shop Boysa.
U svakoj od njih ipak ćete pronaći dovoljno one magije kojom nas je Bejar sad već davne 2011. očarao na prvoj večeri pokojnog Terraneo festivala, u nekoj čeznutljivoj dionici na saksofonu ili smooth jazz međuigrama gitare i klavijatura.
Po pitanju tekstova, „ken“ je možda i najmračnije, svakako najpesimističnije ostvarenje Danove karijere, do srži ispunjeno paranojom, rezignacijom i žaljenjem zbog svega u što se pretvara svijet oko nas. „Rome“ tako djeluje više kao epitaf i posmrtni marš negoli posveta „vječnom gradu“, a u istoj se skladbi oprašta i od propadajuće Velike Britanije, točnije Engleske i Walesa. Podjednako crna je i budućnost njegovog rodnog Vancouvera, Berlina i mnogih drugih gradova koje spominje u stihovima, pri čemu je u svojim strahovima najdalje otišao u „Cover From the Sun“, gdje preko najvedrije melodije na albumu pjeva „I think I know what you did last summer/You run for cover from the sun“.
Ocjena: 9/10
(Merge, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
