Godina iza nas bila je i diskografski najaktivnija u karijeri Gorana Trajkoskog pa smo tako, nakon kompilacije pjesama iz predstava ‘Na svetov ubavina’, krajem 2017. od nekadašnjeg člana mračnih makedonskih kultova Mizar, Anastasia i Padot na Vizantija dobili još jedno, po mnogočemu superiornije izdanje.
Spomenuti prethodnik ipak je djelovao previše namjenski, odnosno prilično gubio na snazi kada ste tonu oduzeli sliku i skladbe poput „Kako smrta umira“ i „Srce na srca srceto“ izvadili iz kazališnog konteksta. Trajkoski se odavno dokazao kao izniman etnomuzikolog koji „u dušu“ poznaje glazbenu tradiciju svoje rodne grude, no „Ubavini“ je nedostajao onaj drugi važan sastojak njegovog autorskog rukopisa, inspiriran tamnijom stranom alternativnog rocka.
„Teškiot glas na novite himni“ kreće se sličnim, etnom utabanim stazama uz dodatak klasičnog rock instrumentarija, prvenstveno električne gitare koja svojim post-punk/gothic riffovima gradi mostove prema Goranovim korijenima i počecima. „Kako smrtta umira“, „Na svetov ubavina“ i „Oči crni iskopajte“ pojavljuju se i na ovom materijalu, u bez iznimke boljim verzijama koje bismo mogli opisati kao pokušaj jednih Killing Joke, Dead Can Dance ili Type O’Negative da ovladaju nepravilnim makedonskim ritmovima i mističnim bizantinskim napjevima. U „Bessmislata na istorijata“ istočnjačko crkveno pjevanje, među ostalim, prate gitarski pasaži smješteni negdje između jazz-rocka i hard&heavy obrazaca koji fenomenalnim instrumentalnim dionicama obogaćuju i „Koga robovite propovedaat sloboda“. Isto vrijedi i za „Vreme-nevreme“ čije je free-jazz/noisersko finale možda i vrhunac čitavog albuma.
Odstupanja od te formule pronalazimo u punkerskoj „Tapija na nemokta“, „Sloboden i moj“ koja me podsjetila na Slobodana Tišmu i njegove nikad do kraja potvrđene sastave Luna i La Strada, te „O, gordost“ s gitarama koje povremeno zaplove i vodama surfa ili post-rocka.
„Oči crni iskopajte“ i „Kako smrtta umira“ uz neznatne bi se preinake mogle naći i u repertoaru Kriesa, iznova dokazujući bliskost i srodnost glazbenog nasljeđa nekadašnjih jugoslavenskih republika.
Kroz tekstove se, pak, provlači nekoliko lajtmotiva među kojima su najzastupljeniji smrt i sloboda, jedna od druge potpuno neodvojive, posebno kada o istoj toj slobodi „teškim glasom“ krenu „propovijedati robovi“.
Dovoljno razumljiv i publici potpuno nezainteresiranoj za etno i world music, „Teškiot glas na novite himni“ direktan je nastavljač tradicije Mizara, Padot na Vizantija pa čak i Goranovih mladenačkih punk bendova Afektiven naboj i Saraceni. Samim time, riječ je i o jednoj od idealnih „polaznih točaka“ za upoznavanje s njegovom osebujnom i kompleksnom artističkom vizijom.
Ocjena: 9/10
(MKC, 2017.)