Kojoti su reizdali sva svoja izdanja – ‘Kojoti’, ‘Halucinacija’ i ‘Sex Disco Kung Fu’ – obogativši box-set s demo i koncertnim snimkama, kao i s dva nova singla.
Sezona je reuniona, a čini se da se to samo kod nas može pretvoriti u fenomen. I neka je tako, mada je teško objašnjivo. Naime, posljednji primjeri govore da bendovi koji odluče još jednom probati, dožive kudikamo veću popularnost nego onu iz vremena kad su djelovali. Možda je stvar jednokratna, možda i nije, no Tram 11 recimo prije dvadesetak godina, u vrijeme kad su bili u špici, nisu mogli ni sanjati krcatu Veliku dvoranu Doma sportova. Koja im se lani, eto, dogodila. Sad najavljuju i tri dana Tvornice zaredom, a bukirali su već i neke festivale.
Kojote je, isto tako, nakon skoro dvadeset godina tišine, dočekalo tri tisuće ljudi u Boćarskom, a potom je i Tvornica bila puna. Ni krivi ni dužni našli su se u središtu euforije koja je, kako to već ide, ubrzo polučila i nove singlove, kao i bogati box-set sa svime što su ikad snimili, pa i više od toga.
Ima u svemu tome i ispunjenja neke kozmičke pravde. Kojoti su od samih početaka krvarili na sve strane. Prvo su se suočili s „optužbama“ da su neželjena djeca Majki, onda su za protivnike dobili HGU koji im im je zamjerio slovenski nastup s Partibrejkersima, pa su tijekom snimanja prvijenca doživjeli kadrovski šok, ostavši bez vokala. Na kraju, na zub su ih uzeli novinari Nomada, prepoznavši u njima svoje prirodne neprijatelje. Kojoti su svoj drugi, bolji život – zaslužili.
Reizdanja njihova tri albuma, pospremljena u box-set „Dragocjeno raskošno blistavo“, nevjerojatno precizno, ovako na okupu, seciraju tijek turbulentnog mentalnog stanja benda. Unatoč činjenici da je Alen Marin imao dva dana da se upozna s pjesmama i otpjeva ih za album, prvijenac „Kojoti“, na koji članovi benda i dan danas imaju milijun prigovora, utjelovljuje sav onaj naivni optimizam koji se naglo rodio među Fiju briju generacijom. Prštave, neispolirane gitare i tekstovi koji maštaju o slobodi, predstavljali su bend koji je bio uvjeren da „zna sve i može sve“. „Sto milja daleko od nje“ i „Razuzdan i lud“ najdublji su tragovi takvog zdravog stava.
U svemu tome imali su sreću da garaža, bila ona začinjena bluesom, rock&rollom ili punkom, nikad zapravo nije bila u trendu, pa iz njega nije mogla ni ispasti. „Halucinacija“ je, baš zato, album koji i danas može ponosno stajati na braniku ovdašnjih rock nastojanja, sa „Izgubljen u svemiru“ i „Pet milijardi ljudi“ kao krucijalnim dokazima da je sve imalo smisla. Taj drugi album označio je kraj kreativnih vrludanja, usidrivši Kojote na poziciji staloženih glazbenika koji su imali jasnu svijest o pripitomljavanju vlastite gladi za bukom. Možda su u mislima i hodali pola metra iznad zemlje, ali su nogama stajali čvrsto na zemlji.
Ako je „Halucinacija“ bila vrhunac, „Sex Disco Kung Fu“ bila je časna predaja. Bili su „manje pametni“, „mrzili su sami sebe“, „jedva su stajali“, zapravo su u stihovima, svjesno ili ne, priznali sve. Zajahali su zmaja po posljednji put i isporučili svoje najbučnije i najnabrijanije djelo, oprostili su se uz veliki prasak.
Iz zmajevog gnijezda izvukli su se lani s “Mi ne pripadamo tu“ i „Nova riječ“, novim singlovima također ponuđenima u aktualnom box-setu, osuvremenim verzijama njihova prepoznatljiva zvuka, s doziranim autoironijskim odmakom od vlastitog odraza od prije dvadesetak godina. „U zadnje vrijeme odlično nam ne ide“, poručuju nam danas Kojoti. Može biti, no ako je poprilično aktivnoj domaćoj alternativnoj sceni ikada trebalo malo prljavih riffova, danas je pravo vrijeme za to. Kojoti ionako, zaključili smo već, ne mogu ispasti iz trenda pa sve da to i žele.
Ocjena: 8/10
(Dancing Bear, 2017)