Prvi album Toma Waitsa otkriva dečka koji obećava, no ni vračare ne bi mogle predvidjeti kakva je briljantna glazbena odiseja pred njim.
Nakon što je krajem prošle godine svoja remasterirana reizdanja doživjelo svih sedam albuma Toma Waitsa iz njegove posljednje faze karijere, odnosno oni objavljeni na etiketi ANTI-, isti tretman uslijedio je sada i za onih sedam s početka glazbenog puta ovog genijalnog trubadura, objavljivanih u sedamdesetima na etiketi Asylum. Albumi su od danas dostupni u digitalnim izdanjima, a primjerci na 180-gramskim vinilima uslijedit će tijekom dolazećih mjeseci. Prvo takvo fizičko izdanje doživio je, logično, Waitsov debitantski album “Closing Time” i to na četrdeset i petu obljetnicu izvornog objavljivanja u ožujku 1973. godine.
Naširoko smatran jednim od najboljih kantautorskih prvijenaca, “Closing Time” otkriva Waitsov bezgranični talent za skladanje dirljivih balada. Njegov glas na ovih dvanaest pjesama još je miljama daleko od one grmljavine koja će u budućnosti dopirati iz njegovoga grla i postati mu zaštitnim znakom. Glazba na albumu je specifična mješavina folka i jazza, što je rezultat različitih vizija samog Waitsa koji je više težio jazzu i producenta albuma, Jerryja Yestera iz benda Lovin’ Spoonfull koji je imao namjeru snimiti folk ploču.
Album otvara “Ol’ 55”, klavirska balada koju će kasnije u svojoj daleko inferiornijoj verziji obraditi i donekle proslaviti Eagles, a koja govori o mladiću koji ranim jutrom autoputom napušta ljubavno gnijezdo u kojem se probudio. Ni “I Hope That I Don’t Fall in Love with You” nije ništa manje bitna u Waitsovom ranom repertoaru, u kojoj se fokus prebacuje na akustičnu gitaru i tekst u kojem se junak zaljubljuje u djevojku koju promatra u klubu.
Sljedeće dvije pjesme oslikavaju dualnost pristupa albumu, s jedne strane džezerska “Virginia Avenue”, a s druge folk-rock balada o bijegu, “Old Shoes (& Picture Postards)”. “Midnight Lullaby” je uspavanka koja počinje i završava tekstualnim i glazbenim citatima dječjih nabrajalica “Sing a Song of Sixpence”, odnosno “Hush Little Baby”, a možda ključna pjesma albuma i svakako jedna od najobrađivanijih Waitsovih stvari uopće je “Martha”, srcedrapateljska balada o čovjeku koji se u poodmakloj dobi telefonski javlja svojoj ljubavi otprije četrdeset godina, prisjećajući se nikad prežaljene romanse iz davnih dana.
U “Rosie” će glazba oštrije skrenuti u country smjeru za što su najzaslužniji zvuci pedal steel gitare Petera Klimesa, a zatim slijedi još jedna zvučna antinomija kada najsporija i najmračnija “Lonely” prethodi najbržoj, gotovo rokerskoj i lascivnoj “Ice Cream Man”. “Little Trip to Heaven (On the Wings of Your Love)” je u verziji s albuma previše aranžirana u usporedbi s boljom, minimalističkom demo verzijom koja će početkom devedesetih postati dostupna na neautoriziranim kompilacijama Waitsovih ranih snimki, “Early Years”.
Dva završna udarca plasirana su iz domene pop-jazza. Prvi od njih je “Grapefruit Moon” s jednim od ljepših stihova albuma (“You became my inspiration, oh but what a cost”), a drugi je instrumentalna naslovna balada koju Waitsov klavir, a pogotovo dirljivi zvuci trube Delberta Bennetta čine možda i glazbeno najupečatljivijim brojem ploče. Naslovnica prikazuje mladog i čupavog Waitsa koji kunja za klavirom s bocom piva i prepunom pepeljarom, ali taj imidž Tom će potvrditi tek u dolazećim godinama. “Closing Time” će otkriti tek dečka koji obećava, sposobnog skladati divne balade, no ni vračare ne bi mogle predvidjeti kakva je briljantna glazbena odiseja pred njim.
Ocjena: 9/10
(Anti/Epitaph, 2018.)