Moglo je to sinoć biti ‘gitarističko pripetavanje’, tj. cutting heads, kako se zove u originalu, kako to obično biva kad se dvojica vrsnih autora i gitarista po prvi put sretnu, no pun Vintage Industrial Bar svjedočio je početku jednog novog glazbenog prijateljstva.
Program „Living Room Sessions“ kojeg su ove godine prve iskušale kantautorice Nina Romić i Billie Joan, u četvrtak je na decentno uređenu sobnu pozornicu doveo Zorana Čalića i Yogija Lonicha – dvojicu prekaljenih gitarista i samostalnih autora koji su u akusičnom tonu izvodili ponajviše vlastite pjesme.
Izmaknuti koncept od klasičnog koncerta, u kojem su dva glazbenika naizmjence otvarali svoje pjesmarice pred publikom, donosi jednu zanimljivu dinamiku zahvaljujući kojoj je skoro dvosatni nastup najblaže rečeno proletio, a publiku dakako nagnalo na neumoljivo traženje bisa. Svaki od autora predstavio je po desetak svojih pjesmi u ogoljenom akustičnom ruhu; Čalić svoj debitantski solo album „U moru i plamenu“ iz 2016., a Lonich svoj solo opus s nekoliko solo albuma.
Dok je Čalić briljirao u pravovjernom blues rocku, Lonich je ‘šarao’ po stilovima osebujno spajajući britansku pjevačku školu i američki aranžmanski pristup iz čega je najviše odisala univerzalnost njegova izričaja i dakako iskustvo studijskog i pratećeg instrumentaliste koji je u svojoj karijeri dijelio pozornicu s dijametralno suprotnim izvođačima od Chrisa Cornella do Anastacie.
Kako su se razvijao nastup, razvijala se i sve veća prisnost između dvojice autora, jer spomenuta forma nudi i jedinstvenu dimenziju da dva glazbenika u miru i koncentrirano mogu uzajamno poslušati pjesme kojima u nekoj drugoj prilici možda i ne bi toliko pridavali pažnju. Dakle, jedno suštinsko upoznavanje na autorskom nivou.
Može se reći da su se Čaliću konačno ukotvile pjesme kad je u pitanju vokalni dio. Dobio je onu pjevačku patinu, kakva obično dođe nakon ‘dovoljno prevaljenih kilometara’. Njegovog američkog kolegu posebno je dojmila izvrsna izvedba pjesme „Samo ljubav“, za koju je rekao da ga podsjeća na iskonski rock prizvuk grupe The Who, a bila je to i prilika da publika premijerno čuje novu pjesmu „Štakori u gradu“ koji donosi prilično angažiranu poruku.
S druge strane Lonich je svojim repertoarom sa svakom novom pjesmom otvarao novo stilsko poglavlje, a to što se velik dio pubilike po prvi put susreo s njegovim pjesmama premostio je izvedbom Hendixove „Castles Made Of Sand“, naravno na opće oduševljenje. Kako se koncert bližio kraju bilo je jasno da će dvojica gitarista neminovno ukrstiti svoje instrumente i tu se Hendrix nametnuo kao lajtmotiv i ujedno početna točka kad su zasvirali „Red House“, a potom BB Kingovu „Rock Me, Baby“ što je na kraju kulminiralo Booker T. Jonesovom i William Bellovom „Born Under A Bad Sign“.
Living Room Sessions će se svakako ponoviti, no bilo bi dobro u neko dogledno vrijeme ponoviti i ovu kombinaciju u kojoj su sinoć kroz univerzalni jezik glazbe, kako je to zamijetio Zoran Čalić u jednom trenutku, ova dvojica glazbenika uistinu pronašla puno toga zajedničkog i nadopunjujućeg.