Američka utopija Davida Byrnea je san u predgrađu induciran opijatima, a veselje se može naći u zaboravu i neznanju.
Novi album Davida Byrnea, slavnog frontmena Talking Headsa, prvi je njegovo solo uradak nakon četrnaest godina i ploče “Grown Backwards”, a dio je većeg projekta nazvanog Reasons to Be Cheerful, u sklopu kojega je Byrne pokrenuo i internetsku stranicu s pozitivnim vijestima koja služi kao podsjetnik da, iako su vremena u kojima trenutno živimo teška, to ne znači da je kraj svijeta.
Kakva je onda američka utopija Davida Byrnea i daje li nam uistinu razlog za veselje? Sudeći prema tekstovima deset pjesama koje čine ovaj album, ta utopija je više nekakav san u predgrađu induciran opijatima, a veselje se može naći u zaboravu i neznanju. Pravi razlog za veselje leži više u kvaliteti Byrneovih pjesama, nego u temama kojima se one doista bave.
Priča počinje pjesmom “I Dance Like This”, koju Byrne pjeva svojim već čujno staračkim glasom uz klavirsku pratnju, da bi u iznenađujućem zaokretu u refrenu prasnuo u zafrkantski robotski refren iz neke zastarjele vizije futurizma, što donosi prvu naznaku predloška koji će se tijekom cijele ploče ponavljati, a to je konstantno bacanje nelagodnih klipova pod kotače melodiozne pop mašine koja simbolizira viziju ugodnog života u kojem je sve u redu.
Najbolji primjer toga uslijedit će u pjesmi “Every Day Is A Miracle”, broju koji bi prema svim parametrima mogao upućivati na himični hit koji bi bez problema našao mjesto u zapljuskujućim valovima formatiranog radijskog etera, kada iz teksta ne bi bezobrazno stršao jedan magareći pimpek i još nekoliko za pristojne uši nezgodno formuliranih opaski vezanih za Byrneove nesvakidašnje opservacije o ravnodušnosti životinjskoga svijeta, kakvima će se nastaviti baviti i u sljedećoj pjesmi “Dog’s Mind” u kojoj ljude uspoređuje s usnulim psima koji sanjaju o svojim rajevima američkih utopija.
“American Utopia” je prepuna očaravajućih melodija koje svakim novim slušanjem sve više očaravaju i uvlače se pod kožu. Kruna cijelog albuma je svakako singl “Everybody’s Coming To My House” koji već sada pokazuje ozbiljan potencijal za pjesmu godine. Pjesma se može tumačiti kao komentar na potpuni gubitak privatnosti života koji se u dvadeset i prvom stoljeću uglavnom odvija na društvenim mrežama, a u još jednoj neobičnoj Byrneovoj igri, za ovu pjesmu je objavljen i službeni spot, ali u izvedbi vokalnog jazz ansambla detroitske School of Arts. Zanimljivo je kako ovako dobra pjesma pokazuje svoje sasvim drugačije lice u nadahnutoj verziji koju pjevaju ova djeca, ali to je tek još jedan znak da je Byrne ovaj put udario o kantautorsko zlato u rudnicima inspiracije.
Isti singl izveden je i uživo u sklopu noćne emisije Stephena Colberta, a izvedba je briljantno koreografirana u duhu Byrneove opće otkaćenosti koju ovim albumom promovira, pa nas posebno raduje zamisao da bi nečemu sličnom mogli svjedočiti ovog ljeta u sklopu INmusic festivala na kojemu će nas David svakako odlično zabaviti ako se obistine njegove najave da će aktualna gigantska turneja biti njegov najambiciozniji projekt od koncerata na kojima je sniman genijalni koncertni film “Stop Making Sense”. Itekakav razlog za veselje!
Ocjena: 9/10
(Nonesuch. 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
