U koncertnom smislu jučerašnji dan trebao bi biti dan za pamćenje. Agilnost zagrebačkih klubova i koncertnih prostora dovela je do toga da je ponuda bila prebogata. Netko je izbrojao dvanaest koncerata u jednoj večeri, ovaj portal ih je najavio osam. Izbor na što otići, nikad teži…
Već se u nekoliko navrata proteklih godina dogodilo da četvrtkom bude čak 5-6 koncertnih nastupa, trend se pokazao uzlaznim i jučerašnja večer može se nazvati rekorderskom. Skoro se moglo zaključiti da je u tijeku u gradu neki showcase festival poput ljubljanskog MENT-a, kada nema šanse da uđete u neki klub, a da ne nabasate na svirku. Je li ponuda premašuje interes? Ako bi bili pesimisti, pronašli bi ‘dlaku u jajetu’ i izveli zaključak da možda nije svaki koncertni prostor bio pun sinoć, no kao što je već kazano, trend je uzlazni do te mjere da bi ga se moglo nazvati ‘klupskim četvrtkom’ u metropoli. Očigledno je stoga da interes raste. Ako se uzme u obzir distopijska društvena stvarnost koja nas okružuje, druženje i odlasci na koncerte dođu kao spasonosni serum koji ljude opusti bar na jednu večer. Bar je tako u slučaju potpisnika ovih redova. To je jednostavno ljekovita potreba. Preporučljiva.
Okolnosti i satnice dopustile su jučer istom ovom potpisniku da ode na čak tri koncerta, a plan se dakako krojio sam od sebe tijekom večeri, ili možda po osobnom ukusu, kad je izbor već bio glazbeni ‘švedski stol’.
Linda Oh na Muzičkoj akademiji
Koncert jazz basistice i kontrabasistice Linde Oh tj. Linde May Han Oh, koju je netom pred koncert ugledni specijalizirani magazin Jazz Times na godišnjoj listi po izboru kritike uvrstio na drugo mjesto odmah iza genijalnog Christiana McBridea bio je lascivni poziv za premijerni hrvatski nastup njenog kvarteta. Gleda sam je i slušao prošle godine kao članicu Methenyjevog sastava na rasprodanom koncertu u Velikoj dvorani Lisinskog kad je bilo pravo uživanje slušati kakav je sklad u ritam sekciji imala s bubnjarom Antoniom Sánchezom. Jučer je nastupila na predzadnjem koncertu proljetnog Jazz.hr ciklusa u dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji koja je tom prilikom bila ispunjena.
Početak najavljen za ‘ranih’ 19:30 sati ostavljao je puno prostora za daljnje planiranje večeri. Mlada nada jazza bila je također okružena generacijskim sastavom. Uz Lindu Oh su nastupili tenor saksofonist Greg Ward, gitarist Matthew Stevens i bubnjar Artur Hnatek. Ova Australka malezijskih korijena već se u uvodnoj „Lucid Lullaby“ s njenog posljednjeg albuma „Walk Against Wind“ (koji se može poslušati i na Bandcampu), a potom i skladbom „Yoda“ posvećenoj sestri, pokazala kao suvereni vođa sastava, tog eteričnog onomatopejskog kvarteta izraslog na izričaju ECM škole. Instrumentalni solo izleti svih članova bili su toliko vješto protkani kroz aranžmanske strukture tako da je tijekom cijelog nastupa bilo malo prostora za aplauzom ispratiti svaki od njih, no to je publika bogato nadoknađivala (i nagrađivala) u pauzama između brojeva, a posebno je osvježavajuće bilo kad se „Speech Impediment“ razvila i krenula iz Hnatekovog bubnjarskog sola.
Linda Oh je tijekom nastupa kombinirala muziciranje na kontrabasu i električnoj bas gitari, kao što se pokazala dobrom i u vokalizama. Besprijekornost koncerta samo je poremetilo pucanje žice gitaristi Matthewu Stevensu, kojeg također treba pohvaliti jer, za početak, nije imao čisti, već zvuk ‘zaprljan’ distorzijom i zanimljive atonalne intervencije, i time se automatski više naslanjao na rock korijene u pristupu, što je dodatno pojačavalo sliku avangardnosti cijelog kvarteta. Jednoipolsatni koncert okončan je ‘standardno’ s jednim bisom, no to nije bio kraj Lindinog muziciranja u gradu, jer se nakon toga pridružila domaćim jazzistima na neformalnom klupskom sessionu u Kulturnom centru Mesnička.
Ana & The Changes u Tvornici kulture
Isprva sam planirao zaputiti se u KSET nakon Muzičke akademije, gdje su uz podršku novosadske grupe Wolfram zagrebački Stonebride promovirali novi mini album „Animals On Display“, ali ezoterični moment koncerta Linde Oh uvukao se pod kožu i ‘tražio’ neki prijelaz prije moćne stonerske ‘u lice’ eksplozije. Izbor je pao na koncert beogradske kantautorice Ane Ćurčin u Tvornici. Uz to, prošlo je valjda i par godina otkada je zadnji put nastupala u Zagrebu, a ovog puta je došla sa svojim sastavom The Changes s kojim je izvodila i dio novog studijskog materijala koji treba nasljediti njen izvrsni debitantski album „Sketches Of Belonging“.
Slučaj je također htio da nastupa iste večeri kad i njen poznatiji kolega kantautor Dušan ‘Dukat’ Strajnić sa svojim bendom Stray Dogg u Vintage Industrialu, a s kojim je običavala u Zagreb doći u tandemu. Ana i The Changes počeli su u zakazanih 21:30 sati (bend je za sinoćnji nastup nosio ‘radni naziv’ Radnici, što je kantautorica objasnila riječima kako bend za svaki koncert mijenja ime, a otud i kolokvijalni naziv The Changes).
Koncert je otvorila solo izvedbom pjesme „Cut Loose“ uz pratnju akustične gitare. Potom su se The Changes popeli na pozornicu nakon čega je Tvornica pripala Ani i Radnicima. Da, upravo pripala, jer bilo je divota slušati balans zvuka i unutarnju dinamiku tog kvarteta koji je decentno pratio jedan od najljepših i najemotivnijih ženskih vokala na regionalnoj kantautorskoj sceni. Koncert se mogao bez problema odmah i snimiti i sve bi bilo u tom savršenom balansu, posebice Anin glas koji je u drugoj polovici donio i lagano promuklu patinu. Već mi je tijekom koncerta bilo jasno da ću se po inerciji uputiti na Stray Dogg u Vintage Industrial Bar, posebice kad sam vidio da je i Dukat osobno došao u Tvornicu pogledati Anin koncert koliko mu vrijeme dopušta prije nego li započne svoj u Savskoj 160.
Na Aninom koncertu nisam ostao do samog kraja, no čuo sam sasvim dovoljno novog materijala koji stvara zanimljivu distinkciju od njenih prijašnjih pjesama. Posebice „Beneath My Lungs“ za koju je rekla da bi po budući album mogao po njoj nositi i ime. Na prvo slušanje uživo moglo bi se reći da je ‘radni slogan’ novog materijala Ana Ćurčin meets Sade. Dakako, riječ je o ugođaju i izvedbi, nipošto o pukom kopiranju.
Stray Dogg u Vintage Industrial Baru
Stray Dogg sam uživo gledao i slušao dovoljno puta da sam unaprijed pomislio da neće biti nekih većih iznenađenja. Od zagrebačkih nastupa svakako je među najboljima bio onaj u malom Lisinskom prije dvije godine. Od toga nisam očekivao više. O, kako sam se prevario!
Sinoćnji koncert u Vintage Industrialu bila je kruna večeri. Salt of the Earth. Takva gromada americane koju bi u ovom trenutku i na matičnom teritoriju trebalo tražiti povećalom. Stray Dogg je prevalio ogroman put u kratkom vremenu. Nije to kao u početku što je bilo ‘Dukat i pratnja’. Stray Dogg se razvio u strahovit bend. Čista vudstokovska esencija koja je oživjela pola stoljeća kasnije. Jest da je za mene Woodstock u svakom pogledu ‘Otac, Sin i Duh sveti’, ali tko dosegne taj emotivni i izvođački naboj uistinu je u stanju odvesti publiku u drugu dimenziju.
Sve je počelo skoro iz ničega. Strajnić je izašao sam na pozornicu, gotovo da nije ni pjevao koliko je bio tih. Kao da je prigušene jauke istiskivao kroz zube u mikrofon. Gitara mu je bila još tiša. Razvijalo se polako i intimno i kad mu se decentno pridružio i gitarist Marko Ignjatović. S izlaskom basista Vladimira Miličevića i bubnjara Relje Ilića stvari su se postepeno počele kovitlati. I opet je Dukat više prebirao po žicama nego se približavao mikrofonu, dok je glavnu riječ vodio Ignjatović predivnim osjećajem za električnu gitaru. I onda su se klimaksi počeli nizati jedni za drugima. I to se prenijelo na publiku. Glazba je jednostavno nosila i publika je uistinu spontano padala u oduševljenja. Kao da su sve pjesme prošle kroz rekonstrukciju i ponovno oživljenje za izvedbe uživo, nošene mojo povezanošću glazbenika. I to je bilo tek ugrijavanje, jer u drugom dijelu koncerta u prvi plan je došao Dukatov glas i sve je otišlo prema gore za još jednu potenciju.
Zatim su kao aduti ‘izvučeni’ pjevačica Lucija Ćustić Luce i čelist Matej Milošev, prvo na „Drunk“, a potom na „Time“ i „Disappear“, što je dodatno obogatilo dimenziju nastupa, posebice što se Lucin duboki vokal izuzetno paše sa Strajnićevim super-tenorom. Kad je ubrzo nakon toga Dukat ostao sam na pozornici izvodeći Oasisovu „Wonder Wall“, u maniri kako bi ju možda nekad hipotetski doživjeli braća Everly, bilo je to pravo umjetničko dolijevanje ulja na vatru za dalje. Nije to bila obrada, već izvedba koja je u srži nudila suštu suprotnost spram nabusite Gallagherove izvedbe originala. Bend je potom opet zatutnjao u finalnom krešendu, da bi dvosatni koncert bio ‘tradicionalno’ okončan sanjivom „Blue Moon“.
Kad sam prije koncerta s Dukatom pričao o tome kako je prošla crowdfunding kampanja za snimanje novog albuma (koja, mislim, traje još danas-sutra), rekao mi je da je cijelu stvar spasila jedna starija gospođa iz Poljske koja je oduševljena prvo nastupom Stray Dogga u Varšavi, a potom i u Krakowa, do kojeg je potegla nakon. Naime, ona je uplatila tisuću eura u kampanju. Dušane, nakon sinoć i ja bih ti uplatio toliko da imam. Stray Dogg je trenutno možda najkvalitetniji bend kojeg je iznjedrila regionalna kantautorska scena. Kapa dolje!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
