Televizijo, zašto postojiš?
U tehničkom smislu, po uvježbanosti i u konačnici definiranim aranžmanima Mayales je nedvojbeno odsvirao koncert u Velikom pogonu Tvornice kulture koji bi se mogao proglasiti i najboljim u karijeri. Osjetilo se da je pridano puno pažnje u razradi svakog detalja, da je produkcijski zvuk bio odlično balansiran, pomno odabrani tajminzi za pojavljivanje tri ponajbolje pjevačice na sceni; Valerije Nikolovske u „Simbol za sunce“, Jadranke Ivaniš Yaye u „Ti dobro znaš kome pričam“ i Natali Dizdar u „Od ljubavi“, kao uostalom i cjelokupni repertoar koji je s bisom zatvorio 90 minutni koncert.
No okolnosti su ga nažalost učinile najgorim. „Još uvijek ste tu?“, ponavljao je često Petar Beluhan u pauzama između pjesama obraćajući se mršavom broju publike, jer se tu konkretno nije mogao sakriti debakl. A došla je i televizija koja je tu knedlu u grlu činila još većom. Osobno mi kao gledatelju prisustvo HTV-a nikad ne smeta na jazz koncertima. Postave dva-tri stativa s kamerama negdje postrance i diskretno dokumentiraju događaj. Ali kad je u pitanju neki malo veći event i u dvoranu ‘parkiraju’ kran, tj. popularno zvani Jimmy Jib, razvuku posvuda kablove i određuju kakvo će svjetlo biti na pozornici, onda uglavnom naprave takeover. Preuzmu sve i onda se kao gledatelj osjećate kao dio nekakve kulise. Preuzmu i izvođače na sceni i potpuno se nepovratno promijeni dinamika večeri.
Na koncertu Mayalesa u petak je bilo baš grozno. Kao da nije bilo dovoljno što je koncert pukao, već se kao u nekom lošem vicu u pauzi između pjesama stalno palila rasvjeta u cijeloj dvorani, valjda da prisutne prisjeti na brojno stanje, ili da se ljudi možda bolje upoznaju, ili da se konstantno fingira preuranjeni fajrunt, ili policijska racija. Tko se u takvim uvjetima može opustiti uz glazbu? Na pozornici slična situacija. Ista jačina svjetla cijelo vrijeme. Kao u muzeju voštanih figura. Uz to, prostor ispred pozornice, tj. foto pit koji je obično prilično uzak i natrpan fotografima kojima prvi redovi dišu za vrat bio je ovog puta izuzetno širok zbog kretanja kamermana, skoro kao neki minijaturni diamond ring koji zjapi prazan. „Još uvijek ste tu?“, pitao se Beluhan, jer valjda nije ni vidio prve redove dva metra od pozornice. Naravno, onda je netko revan kraj šaltera za rasvjetu dvorane upalio svjetla da se i frontmen uvjeri da su svi i dalje tu.
Tu sad treba otići još jedan korak unatrag da bi se došlo do novog poražavajućeg momenta. Onog momenta zbog kojeg je HTV-ova produkcija i došla te večeri u Tvornicu. Porin. Debakl Mayalesa je i debakl Porina. Čim sam se sreo s jednim kolegom, prvo što mi je rekao u uho bilo je: „Evo još jedan dokaz da Porin ne prodaje ništa.“ Dapače, ispada da je ta nagrada štetna za svakog tko želi do urbane koncertne publike. Umjesto da je vjetar u leđa, ona je kugla oko nogu. A došlo je izgleda do toga da oni koji idu na rock koncerte laureate Porina izbjegavaju. Nema tu baš previše prostora za neko drugo objašnjenje. Mayalesu u ovom trenutku treba publika koja rotira po psihodeličnim gigovima, one navučene na prog rock revival, iako je ovaj bend tu u graničnom području debelog koketiranja s retro popom, ali i jedan Dan Auerbach je na svom prošlogodišnjem albumu napravio sličan iskorak i dokazao da to dvoje ide ruku pod ruku. A krenulo je u tom zdravom smjeru prošle godine negdje u ovo vrijeme na koncertu u Vintage Industrial Baru i nastavilo se jesenas u Gorgoni u MSU-u na MIMO večeri. U petak u Tvornici skroz druga slika. Bilo je previše domaćih celebova po kvadratnom metru, a premalo onih raspoloženih za plesanje. I svako malo paljenje svjetala da svi toga budu svjesni. „Još uvijek ste tu?“
Ja u jednom trenutku nisam više bio. Mrak Malog pogona bila je idealna prilika za odmoriti se od uloge jednog od TV statista u publici Velikog pogona. Bar nitko nije stalno palio i gasio svjetlo. Vratio sam se na finale, pred bis, kad se i stanoviti ‘palitelj-gasitelj’ umorio i ostavio nas sve skupa na miru u mraku, čisto da osjetimo kakav smo tulum svi propustili. „Vi ste najbolji!“, rekao je Beluhan prije nego se mnogoljudni Mayales naklonio. Jesmo, Pero, fakat jesmo. U Bajsiću za takvo gnjavljenje telka plati publiku, a ovog puta su nam palili i gasili na našem terenu i ostali smo do kraja. I vi i mi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
