Prvi veliki koncert 2 CELLOS u rasprodanoj dvorani Vatroslav Lisinski je iza nas. A kako je bilo? Možda bi kao najbolji opis legao stih Stonesa ‘You’re not the only one with mixed emotions’…
Za početak pitanje: je li dvorana Vatroslav Lisinski bila dobar izbor prostora za koncert 2 CELLOS? Da, ako se gleda da su Stjepan Hauser i Luka Šulić gudači klasičari i da je gudačima ta dvorana „prirodno stanište“. No njih dvojica nisu „obični gudači“ kao što ni njihov, u svjetskim okvirima iznimno uspješan, glazbeni projekt nije klasični već pop projekt. U tolikoj mjeri pop da je Lisinski bio premali, pa je čak intervenirano u prostoru potezom da na mjestu predviđenom za zbor na pozornici bude improvizirano gledalište od stotinjak mjesta kako bi svi željni zvuka 2 CELLOS mogli „uživati“ u koncertu gledajući glazbenicima u leđa.
U ovom trenutku 2 CELLOS je iznimno popularan fenomen i na prvom velikom samostalnom koncertu u ovo predblagdansko vrijeme sigurno je da bi bez problema napunili i neki veći gradski prostor. Za početak time bi Hauseru i Šuliću na koncert mogli doći i oni istinski obožavatelji koji napamet znaju njihov repertoar, bilo bi i plesanja i svakako vatrenije reakcije od one koja se dogodila u srijedu navečer. Jer riječ je o rokerskom dvojcu – mladim lavovima divljima u srcu koji zrače i rade show i naravno izvode glazbu koju upravo njihova generacija najbolje razumije. Ne bi samo bili zvučna kulisa za ugledno i kako bi se po zagrebački kazalo: fino zbigecano društvo koje je došlo aplaudirati najvrućoj i najtraženijoj „glazbenoj robi“ u gradu. Jer možda su očekivali samo čelističko milozvučje, a nipošto klince koji taj instrument upotrebljavaju kao električnu gitaru proizvodeći pri tome glasnu distorziju dok kao mahniti headbangaju uz pjesme Nirvane i AC/DC-ija.
Iako ima nešto i pankerski zanimljivo u tom sudaru svjetova što je podsjećalo na Sid Viciousov „My Way“ i rešetanje visokog društva s pozornice bez imalo grižnje savjesti. Kao da se overdressed ekipa iz prve klase s najviše palube spustila na tulum u potpalublje u kojem tutnjavu turbina s improvizirane pozornice nadglasava rif pjesme „Highway To Hell“. Pa sad jel to treba mirno odgledati i potom aplaudirati, ili izuti dizajnerske štikle od 12 centimetara i otići plesati u prve redove? Jer je eto i jedan Elton John osobno kazao kako je riječ o fantastičnom glazbenom iskustvu. A tko može reći da on koji je prodao preko 400 milijuna albuma po pitanju glazbe može biti u krivu?
U dvorani Lisinski to su upravo bile njegove najavne riječi koje je izgovorio na snimci prikazanoj na dva velika video zida nakon čega su Hauser i Šulić već u uvodnoj „Welcome To The Jungle“ Guns N’ Rosesa pošteno raščupali svoja gudala, pokazavši koliko je čvrsta njihova glazbena simbioza. Kao jin i jang. Kad svaki od njih nastupa izdvojeno tj. solo, oni su „samo“ natprosječni mladi čelisti. No kad ih se združi nastaje eksplozivni show, kao kad se prije nuklearne eksplozije u bombi spoje dvije plutonijske polu-lopte i stvore fisiju jer je postignuta kritična masa.
Luka Šulić je ubitačno precizna ritam mašina, ili možda ritam sekcija (iako je sam), potpuno fokusiran na brzo trzanje gudalom, poput radnika koji na prebrzoj tvorničkoj traci uspjeva sve svoje radnje izvršiti precizno i na vrijeme. Takvim lucidnim i predanim angažmanom ostavlja dovoljno prostora Stjepanu Hauseru koji je ekshibicionistička rock zvijezda – divlji provokator koji svime što radi na pozornici prenosi adrenalin na publiku. Da pjeva bio bi Mick Jagger ili Axl Rose, da svira gitaru njegov performance bi bio sličan onom Angusa Younga, a također je željan sudjelovanja publike kao jedan Bille Joe Armstrong.
No opet u Lisinskom su bili „učtivo“ nagrađivani aplauzima nakon skladbi. I time se na domaćem terenu nije dogodila koncertna euforija kakvu izazivaju primjerice u Japanu gdje po njihovim riječima publika pljeskom drži ritam svojim dlanovima tijekom izvođenja pjesama. Iako su svirali apsolutno poznate rock evergrine, u dvorani je bilo „turista“ koji su se međusodno prilično glasno svako malo propitivali o kojoj je pjesmi riječ. A redom to su bile: spomenuta „Welcome To The Jungle“, zatim „Time Of Your Life“ Green Daya, „Californication“ RHCP-a, „With Or Without You“ U2-a, „Viva La Vida“ Coldplaya, „Human Nature“ i „Smooth Criminal“ Michaela Jacksona, „Smells Like Teen Spirit“ Nirvane, „You Shook Me All Night Long“ i „Highway To Hell“ AC/DC-ja – nema što, uistinu teško za pogoditi.
No koncert je imao i manje zvjezdane trenutke, a to je upravo bio sam finale. Hauser i Šulić su vrhunski izvođači i ideja s efektnijim krajem na kojem su „podebljani“ bubnjarem u pjesmama AC/DC-ija nije loša, ali je bila loša izvedba. Umjesto da za taj posao odaberu neku iskusnu „staru kvrgu“, odabrali su dječarca koji osmim jake ljubavi spram AC/DC-ija ne posjeduje dovoljno ni tehnike ni iskustva da uistinu „sudbinski“ udara ritam dvojici čelista. Ovako bilo je jasno da i pored dobre volje 2 CELLOS da pomognu mladom kolegi, završni dio koji je trebao biti glasna točka na „i“ cijelog nastupa se na kraju pretvorila u klimavi dječački session. A stvar je donekle izvukla Stingova „Fields Of Gold“ koju su 2 CELLOS izveli na drugom bisu, dok je na prvome bila odsvirana „When I Come Around“ Green Daya i nepotrebno još jednom bio ponovljen „Smells Like Teen Spirit“.
Takođe je šteta što su izostale efektne „Misirlou“ i „Use Somebody“, snažna „Hurt“ i „The Resistance“ koja je ujedno i jedna od najboljih skladbi s njihovog debitanskog albuma. A to bi u svakom slučaju bio puno bolji izbor od solističkih klasičarskih solo nastupa uz školsku pratnju klavira na početku koncerta čime su Šulić i Hauser valjda htjeli razbiti monotoniju i odraditi i ulogu predgrupe samima sebi. Iako je i taj dio po izboru skladbi koje su uz pratnju klavira čelisti izvodili zasebno bio solidno uvodno poglavlje o njihovim glazbenim stremljenjima (pa i psihološkom profilu). Hauser koji je izašao prvi je u svom“ poslanju“ zvijezde išao na „podgrijavanje“ publike lakim štivom birajući primjerice Morriconea, dok se Šulić kao „hardcore“ čelist odlučio za Rahmanjinovu „Vokalizu“ iz opusa 34, da bi završio s „Czardasom“ najpoznatijom skladbom Vittorija Montija koju je ipak ljepše čuti u violinskoj izvedbi.
Prava euforija je uslijedila tek poslije koncerta kad je nastala velika navala i gužva na mjestu gdje su 2 CELLOS dijelili autograme i fotografirali se sa svima koji su htjeli „dio njih“. Dobro je da ih masa nije izgurala kroz staklo prvog kata dvorane…
Intervju s 2 CELLOS: Počeli smo odmah s vrha
Galerija: 2 CELLOS pred objektivom Nina Šolića
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
