Svega nekoliko dana nakon što su u studijskom obliku snimljene na legendarnim sessionima kojima su kumovale velike količine alkohola i droge, odsvirane uživo pjesme s albuma ‘Tonight’s the Night’ zvuče manje intenzivno, ali to im dopušta da otkriju neke druge kvalitete koje će možda ostati skrivene na albumu koji će izaći dvije godine kasnije.
Priča o šestom studijskom albumu Neila Younga “Tonight’s the Night” naširoko je poznata u povijesti rock glazbe. Riječ je o razornoj ploči snimljenoj na svojevrsnoj verziji karmina koju su Young i njegov prateći bend u tom trenutku nazvan The Santa Monica Flyers krajem kolovoza 1973. posvetili dvojici drugova koje su izgubili od predoziranja drogom u prethodnim mjesecima. Jedan je bio njihov roadie Bruce Berry koji se i imenom spominje u naslovnoj pjesmi albuma koja se pojavljuje u dva navrata na njegovom početku i kraju, a drugi je gitarist Youngova Crazy Horsea, Danny Whitten, čija se pjesma “Come on Baby Let’s Go Downtown” pojavljuje na albumu u verziji uživo snimljena tri godine ranije u Filmore Eastu.
Bend je pjesme snimao u kasnim noćnim i ranim jutarnjim satima pod znatnim utjecajem alkohola i droga, a još uvijek se nadamo objavljivanju izvorne verzije ploče koja navodno pršti mukom i rezignacijom još više od službene koja je objavljena pune dvije godine nakon što je snimljena i kao takva je ušla u anale rock glazbe.
Ubrzo nakon što su pjesme snimljene, na Sunset Stripu u Los Angelesu otvoren je novi klub Roxy, a čast otvaranja koncertnog programa u njemu dopala je upravo Younga i The Santa Monica Flyers, koji su priliku prihvatili kako bi publici predstavili pjesme koje su upravo snimili, a koje će još neko vrijeme pričekati da u obliku studijske snimke ugledaju svjetlo dana.
Iz koncertnog programa izostavljena je spomenuta “Come on Baby Let’s Go Downtown”, kao i “Lookout Joe”, te “Borrowed Tune” načelno strukturirana na melodijskoj liniji “Lady Jane” Rolling Stonesa. Umjesto njih, Young će odsvirati “Walk On”, koja će pak biti službeno objavljena tek na albumu “On The Beach” 1974. godine. Dakle, publika nije imala priliku čuti ni jednu od pjesama seta inaugralne večeri u klubu Roxy, ali sudeći po odobravanju koje možemo čuti na snimci, nisu imali ni najmanji problem s tom činjenicom.
U usporedbi sa studijskim snimkama, žive verzije pjesama s “Tonight’s the Night” zvuče manje bolno i manje razbijeno, ali u tom svjetlu otkrivaju neke svoje druge kvalitete. Bend koji čine Billy Talbot i Ralph Molina iz Crazy Horsea, te Nils Lofgren na klaviru i gitari i Ben Keith na pedal steelu zvuči raspoloženije nego što bi se očekivalo na pjesmama koje su nastale u tolikoj boli, a i Neil koji se između pjesama dobro zafrkava doima se kao da je u studiju izbacio svu gorčinu i razvio novi odnos s ovim materijalom.
U jednom trenutku Young sa pozornice pozdravlja producenta i osnivača slavne etikete Asylum, Davea Geffena, koji se našao u publici, što bi danas djelovalo poput dodvoravanja, pogotovo ako znamo kako su njih dvojica razvila poslovni odnos koji je čak obilježen i tužbom, budući da se Geffenu nisu dopali Youngovi albumi koje je snimio za njegovu kuću. U ostalim obraćanjima publici Young im želi dobrodošlicu na Miami Beach (?!) gdje je sve jeftinije nego što izgleda, priča o striptizetama, a na samom početku gotovo i šalje otvoreni poziv djevojkama da se pojave na pozornici u toplesu. Ludo vrijeme, te sedamdesete.
Objavljivanje snimke iz Roxyja koincidiralo je s Danom prodavaonica ploča kada brojni izvođači posežu za svojim arhivama odakle vade izdanja za objavu na taj glazbeni praznik i u ovogodišnjem izboru ovaj Youngov koncert predstavlja jedan od najboljih albuma u ponudi. Iako im možda nedostaje intenzitet emocije koji studijsku verziju čini remek djelom, ovo Youngovo arhivsko izdanje nije nipočemu slabije od većine ostalih albuma koji već godinama iskaču iz njegovog nepresušnog izvora.
Ocjena: 8/10
(Reprise, 2018.)