Zagrebačku Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski ovaj vikend posjetila je ikona britanskog i svjetskog humora, montipajtonovac John Cleese sa svojim humorističnim programom ‘The Last Time to See Me Before I Die”.
John Cleese će za nekoliko mjeseci zakoračiti u osamdesetu godinu životu. Ako prije toga ne umre, na što aludira naziv njegovog programa s kojim je ovoga petka i nedjelje nastupio u Zagrebu, a kojim publici daje priliku da uživo upije dio njegove karizme i britkog humora “zadnji put prije nego umre”.
Sijedoga brka, blago pogrbljen, s prominentom “škembom” i smjernicama na telepromterima, Cleese nije više u stanju ušetati na pozornicu poput kultnog ministra smiješnoga hoda, ali svakako je priredio dva sata zabavnog programa u kojemu je kombinirao nešto nalik kombinaciji stand-up nastupa, predavanja o humoru, odnosno onome što je smiješno o materijalu kojemu se smijemo, te nizu politički nekoretnih viceva koji lagano graniče s kategorijom onoga što amerikanci nazivaju ‘dad jokes’, kao i nizu slavnih trenutaka iz urnebesne karijere čija su perjanica serije poput “Fawlty Towers”, film “A Fish Called Wanda” i, naravno, skečevi iz “Letećeg cirkusa Montyja Pythona” u kojima je, uz pokojnog komičarskog genija Grahama Chapmana, bio najprepoznatljivije lice.
Cleese nam je tako pričao anegdote o nastanku pojedinih skečeva, kao i o neobičnom nastanku grupe kojoj su Chapman i Cleese pridružili ekipu iz dječjeg programa BBC-ja za koji su smatrali da je tada bio jedini doista smiješan sadržaj na britanskoj javnoj dalekovidnici. TV glavešine su ovim visokoobrazovanim i talentiranim otpadnicima dali šansu da stvore emisiju bez plana, programa i jasne vizije, nešto što se u današnje vrijeme nikako ne bi moglo dogoditi, ali ono što je nastalo jest jedno od najsmiješnijih poglavlja u povijesti popularne kulture i dokazuje da ništa nije smješnije od onoga kad se inteligentni ljudi blesavo zabavljaju.
Videoprojekcije u pozadini podsjetile su posjetitelje na legendarne epizode poput posljednje večere degutantnoga gospodina Creosotea Terryja Jonesa, dvoboja kralja Arthura s Crnim vitezom koji nikada ne odustaje, ali i neke nesretne dogodovštine upravitelja hotela Basila Fawltyja, za kojeg nam je Cleese otkrio kako je temeljen na stvarnoj osobi Donalda Sinclaira iz hotela Gleneagles.
U drugom dijelu programa održanom nakon kratkog predaha, Cleese je održao predavanje o crnom humoru, kao i štetnostima političke korektnosti za humor, što mu je dalo priliku da naniže koloplet viceva na račun raznih svjetskih nacija. Neki od tih štoseva poznati su od pamtivijeka, drugi pak, poput snimke kojom se šali na račun švedske ozbiljnosti uspjeli su tek napola, ali Cleesova karizma je i u slabijim trenucima bila i više nego dovoljna da izazove smijeh, dok je u najboljim trenucima dosezao i preko granica urnebesnog. Smijali smo se tako i zlostavljanju životinja, a konačno i samoj smrti kada je John dijelio publiku prema prosjeku smrtnih slučajeva u smislu koji će redovi pasti od srčanog udara, a koji od raka.
Cleese ovim programom možda nije uspio dočarati zašto je jedan od najduhovitijih ljudi koji su ikada hodali zemljom. Za takvo što treba ponovno pogledati uratke “Montyja Pythona”. Ali održao je dvije zabavne večeri koje su nam dale sadržaj dostojan kako smijeha, tako i promišljanja. Ovo je bila vrijedna prilika za doživljavanje ovog velikana izbliza i uživo. Vjerojatno doista posljednji put prije nego umre.