Johnny Marr na ‘Call The Comet’ zvuči kao da se poslije svih ovih godina ipak uspio pomiriti s vlastitom prošlošću.
Još od raspada The Smithsa, Johnny Marr kao da je pokušavao uteći ‘čudovištu koje je stvorio’ i iz glave izbaciti onu prekrasnu zvonjavu rastavljenih akorda svog Rickenbackera, zvonjavu koja je postavila temelje kompletnom britanskom indieju od osamdesetih naovamo. Nakon po svemu sudeći konačnog raskida partnerstva s Morrisseyem tako je udružio snage s Bernardom Sumnerom iz New Ordera u supergrupi Electronic i predvodio vlastiti sastav The Healers, a potom se na neko vrijeme pretvorio i u svojevrsnog ‘hired guna’ u službi alter rock pjesnika Isaaca Brocka (Modest Mouse) ili nabrijane braće Jarman (The Cribs). Samom sebi probao je pobjeći i na prvim samostalnim albumima, no na “Call The Comet” zvuči kao da se poslije svih tih godina ipak uspio pomiriti s vlastitom prošlošću.
O čemu pričam bit će vam jasno čim pritisnete play i začujete “Rise” ili “The Tracers”, stvari The Smithsa po svemu osim po Morrisseyevom vokalu, dok je izvrstan prvi singl “Hi Hello” te odjavnu “A Different Gun” čak i otpjevao poput svog nekadašnjeg frontmena. Sve navedeno odnosi se i na “Day In Day Out”, drugi veliki trenutak ploče koji je niz finih instrumentalnih dionica podigao još za stepenicu više i pretvorio u jednu od onih pjesama koje će vam kožu instant prekriti trncima. Zahvaljujući “Walk Into the Sea” zastupljena je i eksperimentalna strana velike manchesterske četvorke, za vječnost ostavljena u klasicima tipa “Meat is Murder” i “How Soon Is Now”.
Čak i kada inspiraciju nije tražio u Smithsima, zadržao se u otprilike istom vremenskom razdoblju zbog čega “Actor Attractor” pomalo podsjeća na Simple Mindse, a “Hey Angel” i “My Eternal” evociraju predivnu buku starog Jesus & Mary Chaina. Nešto više truda uložio je i u pisanje tekstova pa se albumom provlači donekle konceptualna priča o paralelnom svijetu u koji bi se sklonio od svih Trumpova, Brexita, terorističkih napada, ratova i mržnje. Time se na neki način također vratio na početak, u dane kada je čitava manchesterska scena od Joy Divisiona preko The Falla do Magazinea brijala na opičene SF pripovjetke J.G. Ballarda i Philipa K. Dicka.
Sve u svemu, “Call The Comet” vjerojatno je i najbolji album Marrove solo karijere, a da nije bilo rijetko idiotskog disca “The Bug” i pretjerano konfuzne “New Dominions” ne bi previše zaostajao čak ni za opusom Smithsa.
Ocjena: 7/10
(New Voodoo Records, 2018.)