Možda bi bilo najvažnije reći da je sinoćnji posljednji u nizu koncerata u sklopu ‘Ljeta u MSU’ na krovu Muzeja suvremene umjetnosti prošao bez kiše ovog varljivog ljeta, no bila je to i večer odličnih nastupa i jednog velikog iznenađenja.
Pa pređimo odmah na to iznenađenje… a to je bio izlazak Josipa Radića na pozornicu, koji je uz Branka Dragičevića dio kreativnog tandema onog što znamo pod imenom Valentino Bošković. Obožavatelji tog, do sada, nikad uživo okupljenog sastava dobro znaju da je prvi koncert Valentina Boškovića najavljen za četvrtak 14. veljače 2046. na bračkoj Vidovoj gori (svaki kupac njihovog nedavno objavljenog CD-a „Vodič kroz galaksiju za redikule“ na kojem su uz bonuse objedinjeni prvi i drugi album, dobio je ulaznicu za taj koncert, op. a.).
No koncept je jedno, a želja publike, koja ne jenjava, sasvim drugi par rukava. Uz to, Radić i Dragičević vjerojatno su prolazili kroz uobičajene probleme okupljanja kvalitetnog ljudstva oko sebe kako bi njihov psihodelični otočki projekt zasjao u punom sjaju, tako da je ono što se dogodilo sinoć na krovu Muzeja suvremene umjetnosti dobar iskorak, a možda i smjernica kojim putem krenuti. Jer ako još netko posjeduje neutaživi entuzijazam u okupljanju kvalitetnih glazbenika oko sebe, to je jedan drugi tandem, tj. Petar Beluhan i Vlado Mirčeta.
Radiću je upravo Mayales sinoć došao kao ruho po mjeri. Zajedno su izveli pjesmu „Pymbylymby“ posvećenu prijatelju Anti Perkoviću. To je bilo ‘to’ na nekoliko razina već kad je krenuo prvi stih „U nebo, u nebo, tamo gren, u nebo…“.
Zaživio je duh te predivne pjesme u svoj punoći studijske snimke, u emociji, u trenutku i pod vedrim noćnim nebom koje su baš u tom trenutku preletjeli riječni galebovi. Gotovo nadrealni moment. Pet minuta nečeg neopipljivog. Proživljeno iz kuta publike, što god Radić i Dragičević planirali (ili neplanirali), jučer se u tih pet minuta mogla osjetiti u zraku želja da se Valentino Bošković ‘prizemlji’ i ukaže puno prije 2046. godine. Šteta je tu glazbu ne podariti slušateljima uživo.
Dakako treba u neku ruku odati počast i Mayalesu i redovima Valentina Boškovića jer uoči koncerta nisu PR-ovski ‘udarili na sva zvona’ o tome što smjeraju. A mogli su, da su kojim slučajem vođeni publicitetom težili tome da rasprodaju koncert na krovu muzeja. Ovako, to je uistinu bilo ugodno iznenađenje za okupljene i prijateljska gesta u znak sjećanja na Antu.
Mayales je također priredio jedan od svojih najboljih nastupa (a samo ove godine sam ih se prilično nagledao i naslušao uživo). Preokrenuli su dosadašnji koncept u smislu decentnog otvaranja i postepenog građenja zvučne slike. Umjesto toga krenuli su u bržem tempu s „Malena“, „Srijeda“ i „Muving“ i time fluidnije galvanizirali publiku već u startu, a opet istovremeno proširili fokus prvog dijela koncerta s jednom „Bum bum bum“ koja je u neku ruku iskorak u odnosu na ostatak novijeg opusa grupe. Također se pokazalo da je i pjesma „Simbol za Sunce“, kojom su običavali započinjati koncerte, adut koji u središnjem dijelu daleko bolje nosi i dolazi do izražaja, posebice kad drugi dio pjesme vokalno podigne Nikolina Kovačević. Nikolina se, općenito gledano ,izvrsno uklopila i ne može ju se više eventualno doživljavati kao vokalisticu koja je zadužena za pjesme u kojima su leadove na albumima grupe pjevale druge pjevačice. Unijela je ona tu puno svojeg, osobnog. Da nije, jedna „Ti dobro znaš kome pričam“ (koju je na „2“ otpjevala Yaya iz Jinxa), ne bi svaki put uživo nosila tako uvjerljiv emotivni naboj.
U završnom dijelu klimaks su nosile „Roadie“ i „Virtual Baby“, što je i samog Beluhana ‘odnijelo’, dok je sam kraj bio u znaku pjesama „Danas smo happy“, „Zlatne note“ i „Što je ostalo od nas“.
Sveopćem eklektičnom ugođaju cijele večeri doprinio je i Drumelody koji je otvorio večer. Taj maštoviti elektronički iskorak sarajevskog glazbenika Berina Tuzlića, koji je pored rada na svojim elektronskim spravama tijekom nastupa držao ritam sviranjem na Handsonic drum padu, donio je u startu drugačiju plesnu dimenziju, ali je u završnici svog nastupa podužim chillom, tj. pjesmom „Hyperbola“ napravio dobru poveznicu prema ugođaju koji je uslijedio od strane Mayalesa, što je u ishodu dovelo do eklektične večeri u kojoj su različitosti na neki svoj zanimljiv način saživjele.
Upravo po svim navedenim neobičnostima koje su pružile dojmljivu cjelovečernju koncertnu ugodu će biti upamćeno posljednje izdanje ovogodišnjeg koncertnog ljeta u MSU.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
