Alt country veterani sa scene američkih gradova blizanaca (St. Paul i Minneapolis) objavili su svoj deseti studijski album.
The Jayhawks su ostali vjerni zvuku koji se sredninom osamdesetih godina prošlog stoljeća mogao smatrati početkom americane. No „Back Roads And Abandoned Motels“ nudi ipak nešto više od onog što bi se cinično moglo nazvati alt countryjem na auto-pilotu.
Bend Garyja Lourisa i Marca Perlmana, te ‘nestalnog’ Marka Olsona, oduvijek je i bio to ‘nešto više’ što je pružalo sineastičnu notu američkih prostranstava u njihovoj glazbi. „Back Roads And Abandoned Motels“ donosi to ozračje u kojem ee lirske duše stalno nose sa svojim bivstvom u tim istim prostranstvima.
Zamišljen je kao album ceste kojim se traži onaj stari (pomalo hipijevski) duh Amerike koji, dakako, stalno izmiče na horizontu i s čim se ‘tragač’ suočava u sumrak u osami svoje duše po motelima raznoraznih zabiti. Album sjete, ali i nade, obojan toplim zvučnim koloritom i melodijama koje se uvlače pod kožu. Već je tako s uvodnom „Come Cryin’ to Me“ u izvedbi Natalie Maines iz Dixie Chicksa, što ujedno najavljuje i fluidnu i ravnopravnu izmjenu ženskih i muških lead vokala na albumu.
Prvi pravi zgoditak donosi druga po redu „Everybody Knows“, a odmah potom i „Gonna Be A Darkness“ Jacoba Dylana, dakako sina legendarnog Boba, a uskoro se na sličan način nametnu intrinzično-nostalgične „Backwards Women“ i „Long Time Ago“. Iako stalno na rubu, „Back Roads And Abandoned Motels“ niti jednom ne zaglibi u patetiku u svom evociranju nekih ‘boljih prošlih vremena’. Ne prihvaća se pomodnost, iako se u starim country rock obrascima i rutinama, koje svako malo donesu neko evociranje na zvuka i ozračja Creedencea, Grateful Deada i The Banda, stalno traži neka nova iskra. Najbolji aduti koje čini niz „Birds Never Flies“, „Carry You To Safety“ i „Leaving Detroit“ u neku ruku kao da decentno mame da se ovaj album ostavi na repeatu, tj. kako bi ‘putovanje’ potrajalo.
Ništa novo, ništa spektakularno, ali učinjeno s razlogom i ljubavlju prema glazbi. Album ceste i album za cestu.
Ocjena: 8/10
(Sony / Menart, 2018.)