Njujorški nojzeri u sastavu Oliver Ackermann, Dion Lunadon i Lia Simone u subotu 8. rujna dolaze u zagrebačku Močvaru. Dakako riječ je o grupi A Place To Bury Stranger koja je u travnju ove godine ‘zakopala’ svoj peti studijski album ‘Pinned’. Uoči koncerta razmijenili smo internetom par misli s frontmenom Oliverom Ackermannom.
Što vas je najviše inspiriralo za posljednji album “Pinned”?
Oliver Ackermann: Na kraju se ispostavilo da je to bila sama glazba po sebi. Sve demo snimke snimljene su za nekoliko sati u jednoj iscrpljujućoj noći. Jednostavno me je sama glazba digla i dala ‘goriva’ za rad. Bilo je to vrijeme kad čak nisam bio siguran pišem li pjesme za novi album ili istražujem nove ideje na novom setu za snimanje koji sam postavio u svom stanu.
“Pinned” je također prvi album na kojem svira, ali i pjeva, bubnjarka Lia Braswell. Kako se ona uklopila u bend?
Oliver Ackermann: U trenutku snimanja ona se tek privikavala, tako da je odsvirala izuzetno puno bubnjarskih dionica za ono što sam skladao. Moram priznati da je već tada pokazala izuzetnu snagu i donijela neke odlične finese koje su pojačale intenzitet albuma na najbolji mogući način. Njen glas je donio novu dimenziju našem zvuku, a više dimenzija je uvijek cool stvar, a preporučam da se uz našu glazbu zaputite u ‘petu dimenziju’.
U konačnici vi ste bend odan prljavoj buci i visokofrekventnim distorzijama, no čini mi se da neki glazbeni kritičari to više ne vole kod vas… Koliko vam je stalo do kritika općenito?
Oliver Ackermann: Ne pretjerano. Puno njih ne zna o čemu pišu. Najbolja glazba je ona koja je malo kaotična, a to znači da nije sve blještavo i perfektno. To je vjernija refleksija života i ako je možeš ‘pročitati’ onda si živ.
Sve više se u zadnje vrijeme piše o tome da je rock and roll mrtav. Što mislite o tome?
Oliver Ackermann: Ne pratim baš što se piše na tu temu, ali mislim da je rock and roll mrtav u odnosu na ono što je nekad bio. Ljudi se danas obično zakvače na neku od sad već klasičnih formi rocka. Mislim, i ja ih volim i slušam, ali u odnosu na tada, mi živimo u budućnosti. Ta ‘budućnost’ nalaže da treba prigrliti nove ljude koji se bore protiv nepravde u svijetu. Puno glazbenika to i radi i mislim da ima ubitačno dobre glazbe ovih dana.
Kolokvijalno se upravo to i navodi kao jedan od razloga zašto je rock and roll mrtav, a to je da rock glazbenici nemaju više jaki društveni utjecaj, u smislu pokretača promjena.
Oliver Ackermann: Mislim da ljudi općenito ne gledaju previše na rokere, jer je puno veći fokus na one koji žele biti poznati i spremni su za to sve učiniti. Isto kao i političari. Ako želiš biti u fokusu javnosti vjerojatno si bezobzirni egocentrični manijak i sigurno si bezdušan u smislu kakav dojam daješ kad je riječ o društvenom utjecaju, već samo ‘dobro radiš’ svoj posao.
Kakva je danas njujorška scena?
Oliver Ackermann: Njujorška scena je uvijek odlična. Teško je biti u toku sa svime što se događa, ali grad je uvijek krcat najboljim bendovima na svijetu. Kao što uvijek ima mjesta s odličnim svirkama, jedino moraš znati gdje potražiti.
Za novi singl odabrali ste pjesmu “Look Me In The Eye”, energetsku bombu koja ne traje ni dvije minute, točnije 1:52, prilično radikalno…
Oliver Ackermann: Zato smo je i odabrali. Mislimo da je radikalna.
Kad ste posljednji put svirali u Zagrebu, rasturili ste nas sa stroboskopima i bukom. Što donosite ovog puta?
Oliver Ackermann: Stroboskope i buku.