Iako su svoj povratak na scenu izvorno zamislili kao ‘one-off’ koncert za pomoć oboljelima od raka, Suede su dogurali već do trećeg studijskog albuma otkad su 2010. ponovno krenuli s radom.
Dvije godine nakon iznimne ploče “Night Thoughts”, jedan od najranijih i najboljih britpop bendova pokušao je snimiti nešto na tragu svog ključnog ostvarenja, besmrtnog “Dog Man Star”, no taj se pothvat pokazao ipak malo prezahtjevnim za Bretta Andersona i njegovu Bowiejevski androginu ekipu.
Prvi nerješivi problem bio je kako nadomjestiti originalnog gitarista Bernarda Butlera, ne toliko u sviračkom koliko u autorskom smislu. “The Blue Hour”, naime, potpisuje postava koja je početkom novog milenija okačila instrumente o klin i koja Andersonu nije podarila skladateljskog partnera sposobnog da njegove opsesije orkestralnim popom i tamnom stranom kabareta pretoči u onaj savršeni spoj artizma i glam rock himničnosti iz devedesetih.
Navedeno je posebno primjetno u uvodnoj “As One” koja zvuči kao soundtrack u potrazi za nekim povijesnim spektaklom, gdje gitare Richarda Oakesa na kraju izgube bitku s raskošnim, gotovo opernim orkestracijama i zborskim pjevanjem. “Mistress” i “All the Wild Places” možemo smatrati direktnim i bitno slabijim potomcima antirock skladbi poput “Black and Blue”, “Daddy’s Speeding” ili “The 2 Of Us” s “Dog Man Stara”, dok je futurističku mini simfoniju “Chalk Circles” preporučljivo zaboraviti čim prije. Fina međuigra gudača i Oakesovih rastavljenih akorda nije uspjela spasiti “The Invisibles”, a nisu se baš proslavili ni konfuznim Velvetovskim eksperimentom po imenu “Roadkill”.
Uz to, Anderson je puno uvjerljiviji u ulozi ukletog pjesnika prljavih i mračnih gradskih ulica, nego kao netko tko uživa u pastoralnoj idili Somerseta. Život na selu ipak ga nije sasvim promijenio pa je natruhe optimizma i sreće u njegovim stihovima i dalje potrebno ‘tražiti svijećom’, što potvrđuju i sami naslovi pjesama poput “Dead Bird”, “Wastelands” ili “Don’t Be Afraid If Nobody Loves You”.
“The Blue Hour”, inače prva suradnja grupe s proslavljenim producentom Alanom Moulderom, donosi i nekoliko iznimnih trenutaka, najčešće onih u kojima su pretenzije svedene na nekadašnju razinu, a zvučna slika temeljena na gitari, klavijaturama i ritam-sekciji.
Prolaznu ocjenu albumu tako u konačnici donose spomenute “Wastelands” i “Don’t Be Afraid If Nobody Loves You”, naklon Ziggyju Stardustu u “Tides” te “Flytipping” koja i najsuvislije pomiruje arty lice Suedea s onim, jako uvjetno rečeno, rokerskim.
Ocjena: 6/10
(Warner / Dancing Bear, 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
