Suede ‘The Blue Hour’ – ništa od novog ‘Dog Man Stara’

Iako su svoj povratak na scenu izvorno zamislili kao ‘one-off’ koncert za pomoć oboljelima od raka, Suede su dogurali već do trećeg studijskog albuma otkad su 2010. ponovno krenuli s radom.

  • 4
    Shares
Suede ‘The Blue Hour’

Dvije godine nakon iznimne ploče “Night Thoughts”, jedan od najranijih i najboljih britpop bendova pokušao je snimiti nešto na tragu svog ključnog ostvarenja, besmrtnog “Dog Man Star”, no taj se pothvat pokazao ipak malo prezahtjevnim za Bretta Andersona i njegovu Bowiejevski androginu ekipu.

Prvi nerješivi problem bio je kako nadomjestiti originalnog gitarista Bernarda Butlera, ne toliko u sviračkom koliko u autorskom smislu. “The Blue Hour”, naime, potpisuje postava koja je početkom novog milenija okačila instrumente o klin i koja Andersonu nije podarila skladateljskog partnera sposobnog da njegove opsesije orkestralnim popom i tamnom stranom kabareta pretoči u onaj savršeni spoj artizma i glam rock himničnosti iz devedesetih.

Navedeno je posebno primjetno u uvodnoj “As One” koja zvuči kao soundtrack u potrazi za nekim povijesnim spektaklom, gdje gitare Richarda Oakesa na kraju izgube bitku s raskošnim, gotovo opernim orkestracijama i zborskim pjevanjem. “Mistress” i “All the Wild Places” možemo smatrati direktnim i bitno slabijim potomcima antirock skladbi poput “Black and Blue”, “Daddy’s Speeding” ili “The 2 Of Us” s “Dog Man Stara”, dok je futurističku mini simfoniju “Chalk Circles” preporučljivo zaboraviti čim prije. Fina međuigra gudača i Oakesovih rastavljenih akorda nije uspjela spasiti “The Invisibles”, a nisu se baš proslavili ni konfuznim Velvetovskim eksperimentom po imenu “Roadkill”.

Uz to, Anderson je puno uvjerljiviji u ulozi ukletog pjesnika prljavih i mračnih gradskih ulica, nego kao netko tko uživa u pastoralnoj idili Somerseta. Život na selu ipak ga nije sasvim promijenio pa je natruhe optimizma i sreće u njegovim stihovima i dalje potrebno ‘tražiti svijećom’, što potvrđuju i sami naslovi pjesama poput “Dead Bird”, “Wastelands” ili “Don’t Be Afraid If Nobody Loves You”.

“The Blue Hour”, inače prva suradnja grupe s proslavljenim producentom Alanom Moulderom, donosi i nekoliko iznimnih trenutaka, najčešće onih u kojima su pretenzije svedene na nekadašnju razinu, a zvučna slika temeljena na gitari, klavijaturama i ritam-sekciji.

Prolaznu ocjenu albumu tako u konačnici donose spomenute “Wastelands” i “Don’t Be Afraid If Nobody Loves You”, naklon Ziggyju Stardustu u “Tides” te “Flytipping” koja i najsuvislije pomiruje arty lice Suedea s onim, jako uvjetno rečeno, rokerskim.

Ocjena: 6/10

(Warner / Dancing Bear, 2018.)

  • 4
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X