Projekt The Basewalks nastao je iz suradnje Marka Levanić, multiinstrumentalista i producenta kojeg je gotovo nemoguće izbjeći na našoj sceni obzirom da je uključen u brojne, posebice kvalitetne, projekte (Pips Chips & Videoclips, Mayales, Kries, Voodoo Lizards, Seekers Planet…) i Luke Belanija, kantautora koji je imao tu ‘nesreću’ da je djelovao netom prije kantautorskog vala u ovom desetljeću.
Godine 2015. The Basewalks su objavili EP „Balconism“ i već je njemu bilo jasno da Luka Belani i Marko Levanić više korespondiraju s glazbom koja se događa na britanskom otoku, a manje s domaćim trendovima. No suprotno od onoga s koliko je pažnje rađen „Balconism“, sa strane promocije nije napravljeno previše, ili gotovo ništa, pa je EP prošao ‘ispod radara’. A čini se da prvi album prati slična sudbina.
Riječ je o jednom izuzetnom djelu objavljenom ljetos, što je općenito nesretan period po pitanju objavljivanja na ovim prostorima, a kako vrijeme prolazi nekako od The Basewalksa ni traga ni glasa. Ok, trag je ipak tu; „Hello“ je dostupan u cijelosti na Bandcampu. Ono što je bitno kod ovog albuma jest to što se Belaniju i Levaniću pridružila Ivana Starčević, jer je upravo to nedvojbeno podiglo letvicu kvalitete. Sve zvuči kao da je Starčević konačno pronašla bend u kojem njena izvedba dolazi do svoje kulminacije.
Pored njih, treba spomenuti da su za bubnjarskim stolcima na sessionima sjedili Janko Novoselić (Chui, Kozmodrum) i Silvio Bočić (član Rundekove Ekipe, te grupa NLV i Tobogan), iza produkcije stoje Ivan Božanić i dakako Marko Levanić, dok je mastering napravio Pavle Miholjević. Stilski raznolik materijal korespondira kao prepoznatljiva cjelina, dok u smislu kvalitete zapisa i lepeze zvukova na „Hello“ se može gledati kao na masterpiece domaće produkcije. U biti, kako i neće, jer zvuči kao maženo i paženo ‘čedo’ kojem su svi gorespomenuti pridali puno svoje profesionalne pažnje.
„Hello“ tako spada u onu domenu glazbenog paradoksa Balkana, koji se ovdje znaju povremeno dogoditi, a to je da samo ovdje ljudi iz čistog gušta rade album koji negdje vani košta ‘milijun dolara’, dok Basewalks zvuče kao neki pandan grupe Garbage koji se sprema rutinski pokoriti koncertne dvorane, ali, eto, nema ga ni u najopskurnijim klupskim prostorima na domaćem terenu. No treba se nadati da će se neke stvari pokrenuti s mrtve točke, osim ako rad na „Hello“ nije proizveo burnout aktera, jer ni to ne treba isključiti.
Kako god bilo, „Hello“ je uistinu vrijedan pažnje. Jasno je to već s uvodnom baladom „Antifragile“ gdje gitara instantno stopi nasljeđa Pink Floyda i Tame Impale prije nego li taj cijeli rock nokturno svojim vokalom preuzme Ivana Starčević. Potom post punk otkivak „Cave“ moćno diže tempo, a nastavlja ga „A64“ koja je ujedno bila odabrana i za prvi singl, ali valjda njen snažni britpop otklon nije mogao u primisli slušatelja ‘instalirati’ informaciju da je riječ o ‘domaćem proizvodu’. Nakon tog ‘britpopa’ na red dolazi još jedna odlična balada „Cynical Sandy“ koja počiva djelomično i na grunge nasljeđu, a nakon nje glazbeni put albuma slušatelja uvodi u sporu bristolsku triphop mistiku kroz pjesmu „Dark Blue“.
Luka Belani albarnovski vodi pretposljednju „TBA“, koju također karakteriziraju predivni ambijentalni gitarski premazi. U vokalnom smislu Luki Belaniju pripada i sedam minuta duga balada „Petula Sky“, koja ujedno i zatvara album, no tu se djelomično otvara i problem čisto vezano za redoslijed pjesama na albumu. Možda ih je trebalo malo naizmjence ‘zamiješati’ da ne ispadne da album na kojem isprva dominira ženski vokal u završnici preuzme muški. Čisto zbog tog detalja „Hello“ kao da završi na krivoj nozi, iako je svaka pjesma, zasebno gledano, za pohvalu.
A sad, jedino što preostaje je vidjeti može li ova priča zaživjeti na pozornicama, i dakako, tamo pokušati opstati i ostati.
Ocjena: 8/10
(Samizdat / Bandcamp, 2018.)