U posljednje vrijeme uvriježilo se mišljenje kako u glazbi više nije moguće smisliti ništa pretjerano novo i originalno, kako je sve već odavno odsvirano i otpjevao. Osamdesetak minuta dugi demantij te tvrdnje u ponedjeljak nam je u Tvornici kulture isporučila trojka iz južnog Londona znana kao Public Service Broadcasting.
Predvođeni momkom skrivenim iza pseudonima J. Willgoose Esq., instrumentalne su glazbene podloge u kojima se kovitlaju britanski indie, američka post rock škola, ali i synth-pop, electronica pa čak i drum’n’bass, Public Service Broadcasting spojili sa sampleovima starih propagandnih i edukacijskih filmova, radijskih emisija i reklama, skoro u potpunosti se odrekavši klasičnog shvaćanja uloge vokala. Ne radi se, dakako, o nečem sasvim novom, pošto takve eksperimente susrećemo još od šezdesetih, no u većini slučajeva u pitanju su bili tek ‘one-off’ artistički ekscesi, a ne ozbiljniji pokušaj brisanja granica između različitih medija, odnosno grana umjetnosti.
Willgoose i ekipa ovaj su hibrid razvili do savršenstva, uskladivši video i audio do te mjere da ćete na trenutke skoro pa zaboraviti da pred vama stoji bend, uvjereni kako je glazba koju čujete već u startu bila dio filmova prikazivanih na videozidu. To je najočitije i najimpresivnije izvedeno u “Spitfire”, njihovoj možda i najžešćoj skladbi u kojoj je svaki udarac činele bubnjara Wiggleswortha ‘šaltao’ i prizore istoimenih zrakoplova u akciji.
Kako je moguće da se toga nitko dosad nije sjetio, pitanje je koje mi se tijekom koncerta u nekoliko navrata vrtjelo po glavi, posebno kada sam se počeo prisjećati svih onih neopisivo stupidnih, šabloniziranih i generičkih stihova pop-rock povijesti. Spomenuti sampleovi ujedno su i idealan ‘alat’ za stvaranje konceptualnih albuma pa su tako svoje uglazbljene priče dobili velški rudari i svemirska utrka iz Hladnog rata, dokumentaristički nas vraćajući u vrijeme kada se činilo da je iskopavanje ugljena najsigurniji posao na svijetu, a let u svemir tek najava nezaustavljivog razvoja znanosti i tehnologije koji će uslijediti.
Nastup u Tvornici službeno je održan u sklopu turneje kojom su predstavljali aktualni i najbolji album “Every Valley”, no u jednakoj su mjeri bila zastupljena i ranija izdanja “Inform-Educate-Entertain” i “The Race For Space”. Na njima su se, posebno na prvijencu, još uvijek dosta tražili, no čak su i slabije stvari poput “Theme From PSB” ili “Everest” u Tvornici zvučale moćno, iz synth-popa ili indie rocka prerastajući u nešto što bi svoje mjesto moglo naći i na nekadašnjim rave partyjima.
S “Gagarinom” i “Sputnikom” su nas skoro doslovno lansirali u svemir, “Go!” i prekrasna “Progress” iznova su potvrdile da imaju talenta i za pisanje klasičnijih pop pjesama, dok ih je krešendo u “All Out” transformirao i u razoran alter rock sastav. Publike nije bilo previše, taman dovoljno da korektno popuni pregrađeni veliki pogon, što i ne treba pretjerano čuditi uzmemo li u obzir da im je ovo bio već treći zagrebački koncert u godinu i pol dana. Što se mene tiče, nadam se da će nas i u budućnosti posjećivati na redovnoj bazi, imam osjećaj da je najbolje od Public Service Broadcastinga tek pred nama.