Nakon solo albuma, opere, diskografskog uskrsnuća Blura i Gorillaza i raznoraznih projekata ‘sa strane’, Damon Albarn odlučio je iz mrtvih vratiti i The Good, the Bad & the Queen, supergrupu čiji članovi u svom CV-ju imaju sve od prvih punk ratova preko pratećeg sastava afrobeat titana Fele Kutija do britpopa u obliku bivšeg gitarista The Vervea Simona Tonga.
Usprkos jedanaest godina dugoj pauzi, “Merrie Land” glazbeno se pretjerano ne odmiče od prvijenca, tek razrađuje i usavršava neke od tada nerijetko nerealiziranih ideja.
Ponovno se radi o hipnotičkom, maglovitom i usporenom kolažu Barrettovske psihodelije, čudnih raspadnutih ritmova Tonyja Allena, čak i tragova britanskog vodvilja i music halla. Što se Paula Simonona iz The Clash tiče, on je ovakve albume nekad davno snimao s Joeom Strummerom, istini za volju, isključivo po pitanju tekstova.
Albarn se na “Merrie Landu” oprašta od Europe, suočen sa skorašnjim Brexitom, istovremeno pokušavajući shvatiti i prihvatiti što je ostalo od njegove rodne grude. U “The Great Fire” tako zgroženo promatra rastući rasizam, ksenofobiju i sve moguće načine na koje se pojedinac može samouništiti, bilo da je riječ o alkoholu ili narkoticima koji se legalno prodaju u svakoj ljekarni. Još dalje odlazi u “Nineteen Seventeen”, gdje se vraća do vremena Prvog svjetskog rata, svih njegovih žrtava i života datih za nešto od čega se njegovi sunarodnjaci sada žele razdvojiti (“a place we can’t remain close anymore/my heart is heavy because it looks just like my home”).
Premda nisu uspjeli napisati ništa jačine “Kingdom Of Doom” s debija, “Merrie Land” ipak je bolji album, s nekolicinom iznimnih pjesama poput folk balade “Ribbons”, naslovne skladbe ili neodoljivo sjetne “The Poison Tree”. Uleti puhača povremeno dozivaju u sjećanje i podcijenjeni drugi album Specialsa, no tu su i “Gun to the Head” ili “Drifters & Trawlers” koje djeluju pomalo nedovršeno, nešto što im se znalo događati i na prvom albumu.
Usprkos tome, The Good, the Bad & the Queen su dokazali da istoimena ploča nije bila tek neformalan i jednokratan artistički eksces četvorice zaslužnih glazbenika, već da polako, ali sigurno hvataju onu kemiju koja je krasila njihove matične sastave. Nadam se samo da ih opet nećemo morati čekati jedanaest godina.
Ocjena: 7/10
(Studio 13, 2018.)