Popis literature koja bi trebala biti nogirana iz školskog programa u kratkom je vremenu postao legendaran.
To je uvijek bila muka. Ispuniti sve te obavezne rubrike, kao dokaz da si pročitao knjigu. „Vrijeme radnje“, „mjesto radnje“ i „vrsta djela“, to je išlo glatko. Malo više očaja zadavala je „analiza likova“, a ni „kratak sadržaj“ nije bio problem ako si pročitao knjigu, mada se radilo o najdosadnijem dijelu odrađivanja lektire. S „poukom djela“ dolazili su problemi, jer tu se trebalo biti pametan i dokazati da si shvatio ono što si pročitao, što nije bio čest slučaj. Pravi horor, pak, nastajao bi kad bi se stiglo do „najljepše rečenice“. Kao, trebalo je izabrati najljepšu rečenicu cijele knjige. Kriteriji nisu bili zadani, pa je svatko odlučivao po svome, a odabir bi uglavnom pao na rečenice koje je pisac nakrcao epitetima ili nekim neobičnim riječima. Vjerojatno nisam u pravu, ali koliko me sjećanje služi, Ferenc Molnar u svojim „Junacima Pavlove ulice“ toliko je škrtario na epitetima i pridjevima, da u toj knjizi, koju zapravo rado pamtim, lijepih rečenica stvarno nije bilo.
„Najljepša rečenica mi je: Daska je bila blago naslonjena na kuću.“
Cijeli razred se nasmijao. „A da mi je znati koje ste vi odabrali, pizda vam materina“, nisam to rekao naglas. Ta „najljepša“ rečenica u originalu je glasila: „Daska je bila naslonjena na kuću“, ono „blago“ sam bio izmislio. To je bilo prvi put da sam izgubio interes za sve buduće lektire.
Drugi put je bilo ozbiljnije, kada sam shvatio da to s lektirom fakat nema smisla. Kozarčeve novele „Slavonska šuma“ i „Moj djed“. Za tekst o „Šumi“ sam dobio trojku, za „Djeda“ četiri. I to samo zato, javno je rečeno, što je razrada „Mog djeda“ imala veći broj rečenica, pa je zato bolja?! Ma jebite se, ne čitam više! Držao sam se tvrdoglavo tog principa tijekom cijele iduće školske godine, kad je zadnji dan škole profesor naložio da mu predočimo radove o svih deset lektira. Nisam imao niti jednu. Ali eto, već je bio počeo rat, pa se odlučilo da se nikoga neće rušiti iz bilo kojeg predmeta. Ratni profiter.
No, kao u nekom klišeiziranom filmu, trenutak prosvjetljenja čekao je iza ugla. Onaj trenutak kada shvatiš da postoji razlog da se lektire ne moraju čitati na silu, da nisu sva djela teško prohodni Proust ili Krleža, da ima netko u nekoj instituciji tko shvaća koliko imamo godina i kakva nam knjiga treba. Knjiga koja bi pokazala da to neko čitanje i nije baš toliki bauk. Koja te ponese, u kojoj poželiš biti, za koju poželiš da nema kraja. O kojoj pričaš, pa onda otkriješ da postoji i cijeli jedan paralektirni svijet koji ti je bio skriven u školi. Otkriješ Hessea, Tolkiena, Kerouca, Castanedu, Štulića, Rundeka, Cohena, pa na kraju upoznaš i omladinskog boga Douglasa Adamsa. Taj se trenutak dogodio kad sam pročitao „Besu“ Jože Horvata.
A mogla je biti i neka druga. Koliko će knjiga, zbog kojih bi klinci mogli zavoljeti čitanje, ostati u lektiri, pitanje je. Prijedlog po kojemu bi iz obaveznog ili proširenog popisa srednjoškolske lektire trebali izletjeti Kundera, Andrić, Pamuk, Munro, Tomić, Jergović, Agatha Christie, „Harry Potter“, „Lovac u žitu“, „Povijest pornografije“, „Adio kauboju“, „Hotel Zagorje“ i ostali, tjera klince da guglaju. Jer, tehnologiji hvala, po internetu širom, bez staze, puta, povazdan lutajući možete pronaći sve „obavezne rubrike“ dupkom popunjene. Vrijeme i mjesto radnje, analiza likova, kratki sadržaj, pouku… Jedino najljepših rečenica nema, to su ukinuli. Previše je, valjda, ljepote u rečenicama koje slušamo svaki dan, od „ne meže“, „mudraca-madraca“ i „krvavih gaća“ do “jubitoa” i „pipl mast trast as“. Sve načitana raja.
U recentnom istraživanju Instituta za društvena istraživanja i Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ispalo je da su nam osnovnoškolci prilično nepismeni, učenje hrvatskog jezika smatraju „gubljenjem vremena“, imaju otpor prema pisanju teksta rukom, imaju velikih problema pri sastavljanju duljih rečenica ili kraćeg teksta i tako dalje. A uza sve to, oni koji i prionu čitanju suočavaju se s mladim nastavnicima nedavno proizišlim ih našeg školskog sustava, koji će im upisati nedovoljan ako inzistiraju da se Cobra iz „Smogovaca“ čita Cobra, a ne Kobra (svježi primjer iz jedne šibenske škole).
Popis osnovnoškolske literature koja bi trebala biti nogirana iz programa, bilo da je riječ o lektiri ili analizi dijelova teksta na satu, već je postao legendaran. A kako su u nas razlozi za takve iracionalne odluke uglavnom banalni i prizemni, pokušali smo primitivnom logikom zaključiti zašto je tomu tako:
Ježeva kućica – autor je Srbin iz Bosne
Dnevnik Anne Frank – dok ne riješimo dvojbe oko Jasenovca i ’45., Židovi su do daljnjega na čekanju
Srebrne svirale – zbirka pjesama, to nikog ne zanima
Smogovci – knjiga izaziva previše jugonostalgije
Grga Čvarak – opet pjesme!
Mali princ – „Ako dozvoliš da te pripitome, može se desiti i da zaplačeš“, kakve su to poruke?!
Alisa u Zemlji čudesa – drogeraši
Breza – žena umire, muža nije briga, muškarac ispada kriv
Petar Pan – prikrivena reklama za pivo
Pinokio – lažljivac, a i trenutačno baš ne volimo Talijane
Pipi Duga Čarapa – prikrivena reklama za gazirani sok
Strah u Ulici lipa – ima nasilja među djecom, to u nas ne postoji, mi smo sigurna zemlja
Junaci Pavlove ulice – dok ne otkupimo dionice INA-e, mađarski pisci su na ledu
Heidi – nitko ne može živjeti u skladu s prirodom, već u skladu sa zakonima
Mačak Džingiskan i Miki Trasi – Džingiskan putuje na parobrodu „Čačak“, WTF?!
Dnevnik malog Perice – ‘ko je ovaj?
Pripovijesti o doktoru Dolittleu – životinje ne mogu govoriti, fake news!
Bum Tomica – previše slenga
Doživljaji Huckleberryja Finna – moguće Srbin, spominje se u pjesmi Đorđa Balaševića
Robinson Crusoe – fiktivna autobiografija je oksimoron
Mi djeca s kolodvora Zoo – drogeraši
Ne meže!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
