Ne znam kako se to desilo, ali praktički preko noći Mali pogon Tvornice profilirao se kao ponajbolje koncertno mjesto u Zagrebu, posebno ako ste fan malih, intimnih koncerata.
Stoga me atmosfera na sinoćnjem koncertu Jarbola nije nimalo iznenadila; skupilo se tu dvjestotinjak fanova ovog benda kojeg bi se s pravom moglo nazvati najzapostavljenijim istočnoeuropskim rokenrol sastavom, iako postoje već punih dvadeset godina i iza sebe imaju desetak različitih izdanja. Dobro, ruku na srce, nemam pojma kako Jarboli kotiraju kod publike u Srbiji, žive li od svoje glazbe ili se njome bave usput uz svoje redovne poslove, ali pretpostavljam da ih je posljednji, i glazbeno i tekstualno najzreliji album “Zabava”, kojega su izdali i na luksuzno opremljenom dvostrukom vinilu što su ga sinoć promovirali u Tvornici, ustobočio kao jednog od najvažnijih bendova na Novoj nezavisnoj srpskoj sceni i dokazao da ih se ne može ignorirati. Ne više.
Iako sam osobno već više od desetljeća hardcore fan Jarbola i Borisa Mladenovića, kojega kao pjesnika i inovatora volim gotovo identičnom vrstom ljubavi kakvom volim Kebru iz Obojenog programa, nekako se dogodilo da je sinoćnji zagrebački koncert bio moj prvi kontakt s ovim genijalnim bendom uživo. Otkad sam prije mjesec dana čula da sviraju u Zagrebu, nabrijavala sam se i hrustila na taj koncert kao što već dugo nisam, gotovo od tinejdžerskog doba, istovremeno se nadajući da me neće razočarati live svirkom i strahujući od vlastitih prevelikih očekivanja koja se, kao po pravilu, redovito izjalove. No strah se pokazao potpuno neopravdanim, jer su već nakon prve stvari pokazali nevjerojatnu energiju koja se protegnula u sljedeća dva sata žestoke svirke koja nije ostavila ravnodušnima ni nekolicinu onih skeptičnih znatiželjnika koji su došli pogledati čemu sav taj hype koji je nastao oko ovog benda i njihovog Tvorničkog koncerta. Iako su Jarboli poznati po žanrovskoj eklektičnosti u svome opusu, u kojemu se nižu i ljubavne pop pjesmice, i ozbiljna garažna gitarska punk-rock roštanja, i nježne balade i psihodelična poigravanja s elektronikom, koncertom je dominirala žestoka gitarska svirka, a sam pogled na Borisa Mladenovića koji pjeva, na momente gotovo upadajući u stanje transa, ježio me je od glave do pete, podsjećajući me na to koliko ovoj našoj epohi i nama kao njezinim sudionicima zapravo nedostaje upravo te strasti u svemu što radimo.
Prvi dio koncerta bio je rezerviran gotovo isključivo za stvari sa zadnjeg albuma “Zabava”, dok se u drugom dogodio pravi raspašoj nakon što je mikrofon preuzeo gitarist i drugi autor Daniel Kovač otpjevavši jedan od Jarbolovih najvećih hitova “Da li u stvari ona nije bila oprezna”, čime su Jarboli u Manceovskoj maniri pokazali kako je studijska snimka zapravo samo slučajno zabilježen trenutak koji se na koncertima ne samo može, nego i mora varirati. Ženski dio publike pao je u pravi trans za vrijeme autoironične balade “Samo ponekad” pjevajući glasnije od Kovača, a vrhunac koncerta vjerojatno se dogodio pri izvođenju najhitoidnijeg i najpsihodeličnijeg singla sa zadnjeg albuma, “Podrška je važna”, kad je publika naprosto podivljala, a nabrijani entuzijasti u prvim redovima pogajući izgazili nespremne jadnike u pozadini. Vjerojatno su i sami članovi Jarbola bili iznenađeni toplim prijemom zagrebačke publike, vidjela sam to jasno po pogledima i osmijesima koje su razmijenili basist Žolt Kovač i klavijaturistica Sonja Lončar, a koji je kulminirao ovacijama koje je bubnjar Nemanja Aćimović, inače i bubnjar Neočekivane sile koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar, pokupio na “Zatvorenoj sceni”. Izgledalo je kao da nisu bili spremni izaći na bis, kojega skromno nisu očekivali, jer su se za set listu bisa dogovarali ad hoc, na samom stejdžu, sramežljivo se ispričavajući DJ-ima iz Yeah! Indie što im uzurpiraju prostor i vrijeme za njihov DJ set.
Nešto kritike ipak bi trebalo uputiti toncima, jer je nekolicina publike razočarano ustvrdila da su tekstovi na mahove bili gotovo nerazumljivi, premda su ih i Boris i Daniel sasvim razgovjetno otpjevali. Ovo nije nimalo nevažno, jer Jarboli nisu bend kojima su tekstovi sporedna stvar, kao što to često zna biti slučaj. Boris Mladenović ozbiljan je gitarist koji mahnito dere svog ofucanog, retro Fendera Mustanga kao da mu o tome ovisi život, ali je istovremeno i vrlo ozbiljan pjesnik koji se kritički osvrće na svijet što nas okružuje i na položaj maloga balkanskog čovjeka u ovim sumornim, nesigurnim vremenima poraća i tranzicije, koje nismo očekivali i za koje nismo bili odgajani.
Jarboli su me, elem, sinoćnjim koncertom vratili u neko ljepše vrijeme bezbrižnog “tinejdžerluka” i naveli me da ih zavolim još više nego prije. A Mali pogon Tvornice sinoć je titrao nekim neobičnim sjajem romantičnog filmskog seta rokenrol filmova kakvi se, nažalost, na ovim prostorima nikada nisu snimili.
Genijalan bend, ti Jarboli. Želim im dug život i bezbroj koncerata poput ovog jučerašnjeg. Slobodno se požderite ako mu niste prisustvovali.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
