The Lemonheads u Tvornici – portal u devedesete

Sinoć se u zagrebačkoj Tvornici kulture otvorio vremenski portal iz kojega su izašli kultni The Lemonheads i, u sklopu turneje koja prati objavljivanje cover albuma ‘Varshons 2’, odsvirali svoj prvi klupski koncert u Hrvatskoj.

  • 52
    Shares
Lemonheads u Tvornici kulture (Foto: Boris Podobnik)

Kada čovjek zađe u neke godine, regresije u djetinjstvo i mladost česte su i nesmiljene, a poznato je da je skoro svima osim Proustu muzika najbolji katalizator takvih procesa. Oni koji su, poput mene, ranu mladost proveli devedesetih u ratnoj Hrvatskoj u koju su bitni bendovi dolazili rijetko i na vlastitu odgovornost, vjerojatno i danas doživljavaju djetinji ushit kad čuju da im neki od muzičkih heroja iz mladosti dolaze gostovati u njihov grad, makar i s četvrt stoljeća zakašnjenja. Dogodilo se to i s Dinousaur Jr i s Yo La Tengom, a uz njih i još neke Lemonheadsi su bili i ostali jedan od najdražih bendova mog odrastanja i jedan za koji sam se već bila pomirila da ih nikada neću vidjeti, posebno nakon što sam propustila njihov jarunski nastup prije jedanaest godina koji, prema pričama svjedoka, i nije bio bogzna što. Stoga sam sinoć napola djetinje uzbuđena, napola starački skeptična stajala u toj Tvornici i gledala Karla Larssona, gitarista i frontmana benda Last Days of April, koji je svojim akustičnim polusatnim kantautorskim setom zabavljao tridesetak pristiglih ljudi i pomislila da je sve to neka šala, da trio uopće neće svirati jer nije ni došao, da se Dando overdozirao na aerodromu, ili tako nešto.

Moju paranoidnu sumnju da će se koncert uopće dogoditi dodatno je potencirala jednosatna pauza između Larssona i Lemonheadsa, koju sam kratila promatrajući pristiglu publiku. Kada god je neki koncert smješten usred radnog tjedna, to je gotovo u pravilu pokazatelj da će se na njemu ukazati samo istinski fanovi benda, što redovito posljedično znači i bolju atmosferu u publici i automatski bolji koncert, jer mlaka i nezainteresirana publika koja žamori može pokolebati i najbolji bend. Sinoćnja je publika tako bila sastavljena gotovo isključivo od blago ostarjele djece koja su odrastala na bujnoj alter rock sceni devedesetih koje su, po mom skromnom intimnom sudu, bile najuzbudljivije doba i za odrastanje i za muziku, ne samo zbog šarolike žanrovske ponude, već i zbog bujne medijske potpore koja se sublimirala u prvo obljubljenom pa potom omraženom MTV-u koji nam je, kakav god da je bio kada je konačno satelitskim antenama dospio i do nas, ipak omogućio da uz ton dobijemo i video sliku o bendovima koje smo voljeli, ili da otkrijemo neke nove koji će nas svojom magijom izmjestiti iz surove stvarnosti u kojoj smo odrastali. Doslovno se sjećam dana kada sam 1992. prvi put ugledala spot za singl “It’s a shame about Ray” i u nevjerici ugledala, oprostite na banalnosti, najljepšeg muškarca na svjetskoj glazbenoj sceni, a koji je očito istovremeno bio i brutalno talentiran za proizvodnju najzaraznijih power pop hitova koje čovjek ne može izbiti iz ušiju ni nakon 25 godina. Lemonheadsi su u tom trenutku postojali već nekih sedam godina, ali ja sam zahvaljujući MTV-u prvi put čula za taj bend koji je pravi doseg i dobio tek negdje u tom periodu koje je, pokazalo se retroaktivno, bilo i kreativno najplodnije razdoblje Evana Dandoa, danas jedinog preostalog člana kultnog bostonskog alt-rock trija.

Lemonheads u Tvornici kulture (Foto: Boris Podobnik)

Negdje oko deset sati moji su se iracionalni strahovi raspršili kad su se Lemonheadsi iznenada stuštili na stejdž i bez ikakvog sitnog štimanja ili obraćanja publici instantno otvorili koncert legendarnom “My Drug Buddy” koja nas je blago uljuljkala u štimung, pa potom odmah nastavili s “Hospital”, pa “Down About it” i dalje više nisam uspjela pratiti redoslijed svih tih hitova koje su lijepili jedan na drugi bez ikakve pauze, na radost sad već fino popunjene, premda pregrađene Tvornice, koja je pjevala i plesala kao da nema sutra. Ne sjećam se kada sam čula toliko singalonganja i vidjela toliko ozarenih i nasmijanih faca kao na jučerašnjem kardio-koncertu koji se nakon sat vremena žestokog bendovskog seta prometnuo u jedan malo mirniji samo s Dandom na stejdžu. U tom je dijelu seta Dando kombinirao malo s električnom, malo s akustičnom gitarom, da bi na kraju koncert završio ponovo u bendovskoj formaciji u kojoj su odsvirali za kraj još “Break Me” i “Confetti”. U točno sto minuta koncerta, Lemonheadsi su odsvirali gotovo sve svoje najveće hitove, uključujući i “Ruderless”, “It’s About Time”, “Into Your Arms”, “Great Big No”, “Big Gay Heart”, “It’s a Shame About Ray” , “Frank Mills”, “Stove”, “Hannah and Gabi”, ali i neke obrade koje su učinili vlastitima, poput genijalne “The Outdoor Type” australske grupe Smudge, koju je čitava Tvornica gromoglasno pjevala samo uz Danda na gitari. Nestali su potom s pozornice jednakom brzinom kao što su se i materijalizirali, ostavivši pomalo zbunjenu zajapurenu publiku bez ijednog bisa.

Premda je, hajde da i to spomenemo, Evan Dando povremeno fulavao i započinjao ispočetka, ostavljajući na trenutke pomalo dojam neuvježbanosti, činilo se da to nikome nije smetalo i da su ljudi to doživjeli stanovitim dijelom šarma ovog simpatično autističnog lika koji kao da se i stasom i glasom konzervirao u devedesetima, izgledajući gotovo potpuno isto kao kad sam ga prvi puta vidjela, sa sve frizurom. Nevjerojatno, ali čovjek zaista gotovo da nije fizički ostario, kao da u podrumu umjesto njega stari slika Doriana Dandoa. Pa premda Dando očito nije vičan koncertnoj komunikaciji, činilo se da je ugodno iznenađen reakcijama razdragane publike kojoj se čak povremeno i smješkao, čineći se zadovoljnim što mu bend ne samo nije zaboravljen, nego ima i neke nove poklonike u mladim generacijama ljubitelja college rocka koje su jučer pjevale njegove bezvremene hitove. Predivan se vremenski portal otvorio sinoć u Tvornici, a ova je novinarka iz te crvotočine izašla pomlađena barem za deset godina.

  • 52
    Shares

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X