Jedno je nadjenuti sebi kraljevsku titulu, a nešto sasvim drugo opravdati ju. Američki glazbenik Thomas Jefferson Cowgill nazvao je sebe ‘kraljem svih kulera’, a sinoć nam se premijerno predstavio na koncertu u zagrebačkom Vintage Industrial Baru.
Dark folk, neo folk, america folk, stilski su epiteti koji prate njegov rad od 2010. kad je objavio album „Tonight’s Special Death“. Ako se povuče paralela s nazivom tog albuma, jučerašnji nastup bi se mogao slično okarakterizirati. ‘Kralj kulera’ jučer se pojavio na pozornici i kao takav ubio svoju ‘kraljevsku titulu’.
Jest da nije nekakav problem ako bend odluči imati kratki nastup, ako pruži dovoljno zadovoljštine publici, ali ako stvar odradi labavo onda je to veliki minus, pogotovo na premijernim nastupima. King Dude je u četvrtak okupio lijepu brojku publike u Vintage Industrialu i bila je to prilika za iskazati se. No ‘Kralj’ je došao u Zagreb s netom pretrpljenog poraza u Linzu, u Austriji, i smanjemim ljudstvom. Priča kaže da je taj koncert u Linzu bio povod da nakon njega klavijaturist pokupi svoje stvari i sjedne na prvi avion za Ameriku. Koliko je to utjecalo na zvuk? Teško je reći, ali sigurno jest.
No King Dude ima i jedan osnovni problem, kojeg nisam čuo kod previše bendova, a to je da se s promjenom tempa pjesama potpuno mijenja karakter benda. Kad je ritam spor, Cowgill pjeva dubokim glasom i tu je najuvjerljiviji u stihovima o raspelima, Kristu i paklu. Tu je ‘kod kuće’, u obrednom misticizmu kakav su proslavili Jim Morrison i Nick Cave, u slučaju King Dudea, više Nick Cave, iako bi možda htio pomalo biti i Johnny Cash, ali nije to taj glas, ni ta kategorija, a iskreno nedostaje mu i doza fanatične samouvjerljivosti da bi dobacio i do jednog Glenna Danziga. Ali, hajde, rečeno je da u tom sporogorećem filmu ima najviše svrhe i uvjerljivosti.
Problem oko uvjerljivosti nastaje s ubrzanjem tempa. E tu King Dude nabada tonove svojim daleko ‘plićim’ baritonom i to onda zvuči kao karaoke natjecanje na glazbenu podlogu Sisters Of Mercy, ali opet ni do koljena jednom Andrewu Eldritchu i sudbonosnoj gromkosti njegova vokala. Bilo je; taman stvori pulsirajuću turobnu atmosferu s „Jesus In The Courtyard“, nastavi u sličnom tonu sa „Silver Crucifix“, onda uspješno to prereže s kratkim pankerskim rafalom „Sex Dungeon USA“ i potom mlako interpretirana „Dead Before the Chorus“ odnese koncert u nekom desetom smjeru. Nikad brži „Thank you, goodbye“ i nikad brži odlazak benda s pozornice nakon posljednje pjesme „Miss September“ kad je i ton majstor pustio drugu glazbenu podlogu da bi valjda nadglasao „we want more“ publike.
No „we want more“ je pobijedio, ali King Dude tu završnicu nije odigrao kako spada, već se uhvatio intimne akustike u „God Like Me“ što je zvučalo kao improvizirani izlazak. Improvizirani, iz razloga jer u originalu u toj pjesmi glavnu riječ vodi klavir kojeg se nije moglo čuti obzirom da je čovjek zadužen za crno-bijele tipke večer prije odmaglio. Zašto bar taj sam kraj nije bend prilagodio odlasku ključne figure za tu pjesmu i izabrao nešto drugo s repertoara? Vrag će ga znati. Valjda je Kralj htio dokazati da može i bez klavijaturiste. A kad smo već kog vraga, njega se King Dude dotaknuo na kraju s „Lucifer’s The Light Of The World“, ali taj kraj nije bio ni vražiji, ni kraljevski.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
