Kad se dogodio Černobil, scenarij budućnosti, koji je do tada priličio SF pričama iz nekadašnjeg ex Yu popularnog tiskovnog izdanja Sirius, preko noći je postao stvarnost.
Stvar je te 1986. otišla daleko dalje od onih konvencionalnih poimanja finalnog sukoba hladnoratovskih velesila, pritiskanja ‘crvenog gumba’ i eksplozije na tisuće nuklearnih glava koje bi zbrisale civilizaciju, a onima preživjelima donijele pustoš i nuklearnu zimu. Šokantno se kolektivno uvukla jeza da je topljenje samo jednog jedinog nuklearnog reaktora, koji je pretrpio havariju u mirnodopskim uvjetima, dovoljno da nas u najgorim mukama izbriše s planeta. Tada je najšira javnost preko noći usvojila nove izraze i pojmove kao što su Bekerel, stroncij, Geiger-Müllerovo brojilo, radioaktivna kiša, Sivert i Mikrosivert…
Svi Dnevnici, Panorame i ostali informativni program započinjao je i završavao s podacima o izmjerenoj radioaktivnosti zraka ili mogućnosti oborina bogatih stroncijem i nikad dotad se nije ‘izredalo’ toliko znanstvenika, posebice fizičara u javnom medijskom prostoru. Sjećam se pustih kvartovskih igrališta i svađa s roditeljima koji nas nisu puštali van. Sjećam se i kontejnera za smeće pretrpanih svježim voćem i povrćem oko tržnica. Kad smo unatoč tim svježim plodovima usred proljeća jeli ukiseljenu i konzerviranu hranu u novom apokaliptičnom scenariju.
A bio je to onaj period kad su sve obitelji na okupu jer su dani oko Prvog maja u socijalizmu bili ono što su u današnje vrijeme uskršnji blagdani. Kao za sam vrag, baš je to bio tajming za najgoru vijest iz ‘kolijevke socijalizma’. Ništa proslave, ništa parade. Pratilo se kretanje radioaktivnih oblaka nošenih hirovima vjetrova po europskom kontinentu; Bjelorusija, Švedska, Danska, SR Njemačka, Austrija, pa do naših južnih krajeva. Bili su to tjedni neizvjesnosti kada se i preko medija objašnjavala teorija o mogućem trajnom zagađenju euroazijskih podzemnih voda, dok su fizičari slikovito objašnjavali da je sudbina usijanog nuklearnog reaktora na površini Zemlje poput kamena koji tone kroz vodu do dna, jer je teži od svake prepreke koju će rastaliti i ozračiti na svom putu prema Zemljinoj jezgri.
Sa službenim vijestima da je havarija stavljena pod kontrolu, dolazile su i one neslužbene o tome po koju cijenu i žrtve je to učinjeno u Sovjetskom savezu, koji se posljednji put tako mobilizirao u II svjetskom ratu. U uvjetima blokovske podjele svijeta politika i propaganda su i tu vodile glavnu riječ. Bilo je tako otpočetka. Sovjetski savez je četiri dana negirao i zataškavao Černobilsku katastrofu od 26. travnja 1986. godine, kad se dogodila, ali kad je Švedska izmjerila radioaktivnost oblaka i kiše koju je donio, to više nije bio problem jedne (goleme) države, već globalni problem, koji je sa sobom donio i preispitivanje u kakvom je stanju svaka postojeća nuklearka, jer je svaki grad u ovoj našoj ‘zbijenoj i maloj’ Europi mogao doživjeti sudbinu jednog Pripjata koji je bio najbliže Memorijalnoj elektrani Vladimir Iljič Lenjin.
Ovakav osobni uvod nekoga tko je u svojim formativnim pubertetskim godinama proživio to stanje uma oko Černobila (valjda ga zato i pišem „Černobil“, a ne „Černobilj“, jer tada kad se događao je bio „Černobil“ i to nepovratno urezano) mislim da je potreban kao jedan segment objašnjenja zašto je HBO-ova mini serija „Chernobyl“ u svom petotjednom emitiranju postala instant televizijski fenomen i ujedno najbolje ocijenjena TV serija svih vremena i to ne samo kao serija, već i u kompeticiji gledano na svaku epizodu pojedinačno. Ta mini serija predstavlja buđenje trideset godina starog sjećanja na globalnu kolektivnu traumu velikog dijela populacije sjeverne hemisfere. To nije samo bila prijetnja od ‘sata sudnjeg dana’ koji je na ‘5 do 12’, jer kad se saznalo, ‘sudnji dan’ je već trajao četiri dana. Tad smo i naučili da kad znanstvenici danima okupiraju medijski prostor, a tinejdžeri gledaju svaki dnevnik, onda je propast svijeta ‘gotova stvar’.
„Kako je uopće do svega došlo?“ – prvo je pitanje koje postavlja serija „Chernobyl“ i onda se to pitanje nakon tri desetljeća nerazmišljanja o Černobilu monolitno postavi i u gledateljevom mozgu. Jer naravno da nismo znali. Slušali smo znanstvene projekcije, parcijalna objašnjenja i upozorenja, ali odgovor na to pitanje jednako je državno-propagandno zamaskiran kao uostalom i odgovor na isto pitanje vezano za reaktor u Fukušimi. Kao što globalna javnost ne zna ni odgovore na ostalo 1001 potpitanje. Pa onda bez obzira na to je li društveno uređenje diktatura komunističke partije ili parlamentarna demokracija odgovori na ta pitanja ostaju zabašureni, kako tada tako i u današnjem svijetu infotainmenta.
Službeno ne znamo je li Fukušima veća ili manja katastrofa od Černobila, je li se i tamo uslijed posljedica plimnog vala rasprsnuo reaktor ili možda ‘tank vodika’ (što je bio prvi nemušti zaključak odgovornih u sovjetskoj nuklearki) i na koncu je li stvar pod kontrolom ili nije i ako nije zašto nije i hoće li ikad biti? Proizlazi li ogroman interes za serijom „Chernobyl“ i zbog tog „Fukušima momenta“? Vrlo vjerojatno da i to spada u jednu nijansu spektara interesa – taj potez japanske vlasti da o tome više ne daju informacije, što je globalna mainstream informativna zajednica manje-više skoro pa bespogovorno prihvatila, pa je danas sve o Fukušimi u sferi fake newsa.
Upravo je to pitanje „Kako je uopće do svega došlo?“ lajtmotiv serije o stvarnoj katastrofi, gdje su najučeniji ljudi jedne nacije svedeni na ravan naših pećinskih predaka koji nikako ne mogu objasniti prirodnu pojavu poput udara groma. „Chernobyl“ nam priča priču o našoj civilizaciji, o tome koliko je krhka i koliko je sva ta znanost kojoj vjerujemo nešto poput igranja vatrom, koje kad završi u požaru, za posljedicu ima poricanje da je požar izazvan, i treba proći neko vrijeme nakon šoka kako bi se pokušalo tražiti riješenje, naravno ako ono uopće postoji. Upetlja li se u to država s propagandom, političarima, komitetima i tajnim policija kao braniteljima poretka, onda su zapreke i do nekakvih znanstvenih objašnjenja podignute do maksimuma. To u konačnici samo produžava agoniju.
Hajmo reći da je sreća za ovu mini seriju što je SSSR propao, pa se moglo zagrebati i u te strukture kako bi se katastrofa mogla prikazati u više dimenzija, a da se izbjegne onaj propagandni moment Zapada kojem je, kako je to bilo popularno za vrijeme hladog rata, primarno ‘uriniranje po protivniku’, a ne neki prikaz koji se trudi napraviti što zorniju rekonstrukciju događaja.
„Chernobyl“ je to uspio u nevjerojatnoj mjeri u televizijskom svijetu. Nije tu samo riječ o fizičkim rekonstrukcijama gledano od lokacija i masovnih scena spektakla pa do najsitnijih detalja poput kostimografije i kućnih predmeta, već je riječ o izvanrednoj rekonstrukciji jednog društva koje više ne postoji, njegovih vrijednosti i mentaliteta. Proživio sam dio života u jugoslavenskom socijalizmu, ali i posjetio SSSR četiri godine nakon te katastrofe u vrijeme ‘finala’ Gorbačovljeve Perestrojke i iskreno kazano, da u „Chernobylu“ glumci govore ruski jezik, vjerojatno bih se još više sledio od osjećaja u kojem kao da sam nekim vremenskim strojem vraćen u to doba i među te ljude.
U dramaturškom smislu, prozapadna propaganda najuočljivije je podmetnuta u sceni evakuacije stanovništva, točnije, kad mladi vojnik dolazi po staricu koja u štali muze kravu i odbija napustiti svoj kućni prag uz monolog o muci sovjetskog seljaka proživljenoj u XX stoljeću, no to i nije toliko bitan detalj. Bitno je ono što dolazi kao prolog pada jednog društvenog sistema, u ovom slučaju socijalizma. A to je blokada kolanja informacija na svim razinama. To je prava smrt društva. Kad nitko ne može doći do pravih informacija, čak ni predsjednik. Kad ogromni sustav kontrole kao rak rana društva sukcesivno iz dana u dan radi na sprječavanju protoka informacija jer je potencijalno svaka nekontrolirana informacija procijenjena kao loša. Taj segment izrazito je naglašen u seriji, dakako frustrirajući segment za nas kao društvenu vrstu koja je opstala upravo zbog toga jer ovisi o razmjeni informacija, po mogućnosti onih istinitih.
Ako povučemo paralelu s današnjim vremenom, možemo postaviti pitanje koliko smo globalno napredovali, tj. je li „Chernobyl“ postao tako jako aktualan kao povijesni uvid i zorni prikaz incidenta iz bliže prošlosti, ili zato jer kroz njegove ‘pukotine’ vidimo odraz sadašnjice.
Nedavno istraživanje jednog australskog instituta daje našoj civilizaciji još 30 godina u ‘najružičastijem’ scenariju globalnog zatopljenja, no i ono je samo jedno u nizu koje se slaže u kataklizmičkom ishodu s mnogima prethodnim studijama. Danas možda nemamo toliko zataškavanja informacija, ali je na snazi njihovo negiranje i odbijanje iz političkih i ekonomskih krugova. Dakle, nisu nam zabranjene, ali su često medijski prešućene ili negirane s najviših instanci, posebice od onih najmoćnijih i najrazvijenijih.
Ima li neke razlike između poteza starog KGB-ovca, koji se jedva drži na nogama, i koji upravitelju nuklearnog postrojenja u ionizirajućem radioaktivnom plamenu hladno kaže kako svaka informacija o havariji postrojenja koje nosi ime Oca revolucije Vladimira Iljiča Lenjina, mora biti u potpunosti opovrgnuta, kako je prikazano u seriji „Chernobyl“, spram poteza jednog Donalda Trumpa koji je ad hoc povukao SAD iz Pariškog sporazuma koji zahtijeva ograničavanje emisije stakleničkih plinova, tj. „plinova slobode“, kako je fosilna goriva prije nepunih tjedan dana bizarno prozvao američki Department of Energy?
Nije li i ta naftna industrija za SAD jednak simbol kao Lenjin za nekadašnji SSSR? Je li teško zamisliti nekog starog industrijalca koji ‘juriša’ prema stotom rođendanu nakon pete transplantacije nekog vitalnog organa kako za nekim stolom u nekom pozdemnom kompleksu mrko gleda ‘plavokosog balavca’ na funkciji i hladno mu kaže kako svaka informacija o vezi između naftne industrije i efekta staklenika mora biti u potpunosti opovrgnuta jer su SAD i ekspolatacija nafte nedjeljivi i ovisni jedno o drugom?
Stoga, uistinu treba zahvaliti Craigu Mazinu, kreatoru mini serije „Chernobyl“, koji nam je tako plastično dočarao da su supersila i katastrofa nedjeljivi i ovisni jedno o drugom. Čisto da se ne mučimo kasnije s pitanjem: „Kako je uopće do svega došlo?“
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
