Sinoć je u, do posljednjeg mjesta ispunjenoj, velikoj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog održana svečana premijera ‘Nebeske teme’, dokumentarnog filma o Vladi Divljanu, redatelja Mladena Matičevića.
Možda je prerano za biti objektivan. Može se biti samo subjektivan i ponajviše emotivan. Vlada Divljan, taj ‘najveći džentlmen rokenrola’, kako ga je nazvao njegov zagrebački kolega Max Juričić zadržavajući pri tom da ga suze ne iznevjere u filmu „Nebeska tema“, napustio nas je prije tri godine i ‘rane su još uvijek svježe’.
Ne bih htio da me statistika iznevjeri, ali koliko mi sjećanje seže riječ je o prvom glazbeniku s ovih prostora o čijem životu je snimljen film u najkraćem mogućem roku od njegove smrti, što ide u prilog tome koliko je on značio ljudima i sceni. Redatelj i scenarist Mladen Matičević započeo je sa snimanjem „Nebeske teme“ već u travnju 2016., godinu dana od Vladina odlaska, a pristupio je tome na neobičan način za ovdašnje dokumentarističke prilike. „Nebeska tema“ nije klasični biografski dokumentarni film koji prati kronologiju kroz riječi sugovornika i drži se dinamike nametnute količinom arhivske građe.
Početak je čak razočaravajuć, jer sve kreće kao fingirana nepostojeća radijska emisija Starhill Radija (Starhill je produkcija kuća filma, op. a.) koja se 10. svibnja, na prvi Divljanov rođendan bez Divljana, posvećuje cjelodnevnom prisjećanju na njegov radi i pjesme kroz gostovanje glazbenikovih prijatelja u tom eteru, počevši sa srpskim redateljem i glumcem Svetozarem Cvetkovićem koji je s Vladom bio izuzetno prisan još dok su bili bebe, čak toliko da su se i njihovi roditelji zbog te čudne zbliženosti dvaju beba upoznali i kasnije družili. No Cvetković je glumac i on zna kako se postiže uvjerljivost pred kamerama, no veliki broj onih koji se kasnije pojavljuju to nisu i tu nastaje određena diskrepancija, koja, treba odmah reći, kasnije sjeda na svoje mjesto, iako određen broj aktera možda i ne pripada tom filmu što u nekom trenutku stvara nepotreban osjećaj sajma taština. Ali biti poznat, valjda uključuje i taj ‘vanity fair’ moment.
Matičević u većini slučajeva poseže za portretiranjem ljudi bliskih Divljanu u nekonverzacijskim situacijama, dok ono što žele reći ide istovremeno u off-u. E sad, je li i taj off skriptiran ili ne, ostavljeno je gledatelju na razmišljanje, no u konačnici ipak se tom tehnikom postiže željeni rezultat, jer taj zvučni narativ nudi jasna objašnjenja i srž razmišljanja sugovornika koji su na taj način vjerojatno kvalitetnije otvorili dušu, nego što bi to možda bilo u izravnom kontaktu obraćanja u kameru. Redatelj se kronologije definitvno drži od Vladina rođenja, preko prvih gitarskih lekcija sa Zdenkom Kolarom, tinejdžerskih bendova, VIS Idola pa nadalje do posljednjih dana s Ljetnim kinom, no tu kronologiju presijeca i lomi s nizom paralelnih malih priča koje uspješno i zatvara.
To što priča ne ide pravocrtno prodonosi shvaćanju osebujnosti karaktera Vlade Divljana, dok njegove pjesme koje izvode njegov najmlađi sin Pavle, zatim, Gile, Kolar, Koja, Bajaga, Žika, Max, Rundek, Šandorov, Stray Dogg, Ljetno kino i drugi u filmu, istovremeno upućuju na živost njegova autorskog potpisa koji je prilagodljiv raznim stilovima i suvremenim čitanjima s jedne strane, s druge ukazuje na to koliko nedostaje na ovom svijetu i s treće, možda i najvažnije, koliko ga svaka od tih izvedbi u duhovnom smislu oživljava i pomaže premošćivanju emotivne praznine.
Spomenuti neizravni Matičevićev pristup sugovornicima postaje u potpunosti opravdan onog trenutka kad o Vladi kao svom suprugu progovara Dina Divljan, odnosno njegovi sinovi Stevan i Pavle. Tada je gotovo nemoguće, a ne podijeliti s njima bol i breme praznine koja je nastala nakon 4. ožujka 2015. Tu se ulazi u sferu Vlade Divljana kao obiteljskog čovjeka i oca koji je do posljednjeg dana upumpavao optimizam i želju da obitelj ostane jaka i na okupu. Iskreno, takve stvari razdiru srce. Zauzimanje takvog stava pred neumitni skorašnji odlazak čini Vladu prevenstveno velikim čovjekom. S time dolazi i uvid i objašnjenje svih učesnika koje je „Nebeska tema“ portretirala; njihovu borbu da pronađu prave riječi, čak i odbojnost prema medijima koji obično dosta toga krivo shvate i prenesu, tada biva i jasniji potez Maxa Juričića s početka filma koji osjeća snažan poriv da izađe na svoj zagrebački balkon i pjeva Vladinu pjesmu, jer svima njima prvenstveno nedostaje prijatelj i njegovo veliko srce koje je to prijateljstvo i povjerenje obostrano vraćalo za života.
Ako se Matičevićev redateljski rad gleda s te strane gdje vozi dva paralelna rakursa do kraja; jedan o liku i djelu, a drugi o velikoj tuzi jer tog lika više nema među živima, onda je definitivno uspješno izvršio tu tešku misiju. Dakako, što se glazbe tiče, i tu je najjači adut sačuvao za kraj, a to je izvedba pjesme „Nebeska tema“ Dušana Strajnića iz grupe Stray Dogg u pratnji Aleksandra Šandorova na klaviru koja će vam kao gledatelju dati onaj nužni glazbeni udarac umjesto bilo kakvog verbalnog zaključka na samom kraju. Jer riječi su često nedostatne spram magije glazbe, magije kojom je Vlada Divljan vladao savršenom lakoćom i šarmom, što je u filmu možda najbolje riječima objasnio Darko Rundek koji nije skrivao da je jedno vrijeme bio njegov oponent.
Ocjena: 8/10
(Starhill, 2019.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
