The Boss na “Western Stars” teži jednom drugačijem zvuku koji on sam opisuje kao kinematografski, što će reći da uključuje raskošne gudačke orkestracije kojima odaje počast specifičnom žanru kalifornijske popularne glazbe iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Devetnaesti studijski album Brucea Springsteena “Western Stars” vodi se kao njegovo prvo solističko izdanje nakon 2005. godine i akustičnog albuma “Devils & Dust” u smislu da ga na ploči ne prati njegova moćna muzička organizacija E Street Band. No, ova se ploča razlikuje se i od njegovih posljednjih solo izdanja koja se moglo najbliže pribrojiti žanru kantautorskog folka, budući da The Boss na “Western Stars” teži jednom drugačijem zvuku koji on sam opisuje kao kinematografski, što će reći da uključuje raskošne gudačke orkestracije kojima odaje počast specifičnoj kalifornijskoj glazbi iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, te nekim od značajnijih predstavnika toga žanra kao što su slavni skladatelj Burt Bacharach kojeg možda najbolje pamtimo po “Raindrops Keep Fallin’ on My Head” iz 1969. ili pak country pop kantautor Glen Campbell poznat između ostalog i po baladama “Witchita Lineman” i “Gentle on My Mind”.
Album je tako najavljen dvama singlovima koja su mjesto našli pred sam kraj albuma. Prvi je bio lijepa akustična balada “Hello Sunshine”, a nakon nje je uslijedio i šlager “There Goes My Miracle” koji je aranžmanom podsjetio na razdoblje albuma “Working on a Dream”. No ipak, ako tražimo usporedbe s prijašnjim Springsteenovim uradcima, može se reći da je nova ploča ugođajem negdje između albuma “Magic” i ranije spomenutog “Devils and Dust”, a što su dali naslutiti i preostali singlovi koji su utrli put albumu, a to su “Tucson Train” i naslovna balada “Western Stars”, ujedno i jedan od najboljih momenata na ploči.
Bruce se na ovih trinaest pjesama definivno nema namjeru natjecati u čvrstini zvuka s albumima koje je snimio s E Street Bandom. “Western Stars” je nasuprot tome lijep komad gerijatrijskog srednjostrujaškog popa iz nekih prošlih vremena, a pritom i prilično bogat motivima američkoga Zapada, budući da osim nazivom i vizualom naslovnice koja prikazuje mustanga u slobodnom trku i na drugim mjestima pjesme prožima sličnim tropama kao što su likovi autostopera i kaskadera, ili, kako sam kaže, klišeji o lutalicama, Nashville, kafići itd. Tu svakako treba pribrojiti i pjesmu “Chasin’ Wild Horses” koja frustrirajuće dijeli uvodnu melodijsku frazu s početnim stihovima pjesme “Your Own Worst Enemy” sa sada već dvanaest godina stare ploče “Magic”.
Čini se kako je kritika albumu “Western Stars” jednoglasno pokazala palac gore, i svakako je zasluženo tako, premda možda treba dovesti u pitanje naširoko ponavljanu tezu da je riječ o najboljoj Springsteenovoj ploči od upravo spomenutog albuma “Magic”. Osobno sam skloniji prednost dati protestnom folku s realno posljednjeg Bossovog albuma s izvornim materijalom, a to je “Wrecking Ball” iz 2012. godine. No, subjektivne preference na stranu, novom albumu se nema realno što ozbiljnije prigovoriti, Bruce ima previše iskustva i talenta da bi značajnije autorski omanuo u poodmakloj dobi.
Za sve one kojima će Gazda možda zazvučati premekano i nostalgično ostaje utjeha da je već najavio kako je sljedeći album s bendom u redovnoj rock formaciji već napisan, a očekuje se vjerojatno već sljedeće godine u paketu s pratećom turnejom. Bruce u će tada biti već sedamdeset godina, a u toj dobi materijal poput ovog na “Western Stars” zapravo predstavlja znak dostojanstvenog starenja.
Ocjena: 8/10
(Columbia, 2019.)