Štošta te večeri, i previđenog open air trijumfa, nije išlo na ruku našoj naznačajnijoj pjevačkoj legendi. Josipa Lisac proživjela je prilično tešku koncertnu večer, iako to nije odavala na pozornici, a na koncu je nošena upravo svojim nepokolebljivim duhom uspjela učiniti preokret u svoju korist.
Pored same glazbe, pjesama urezanih u kolektivnu memoriju i težnje da uvijek budu izvedene i interpretirane s maksimumom uloženog pjevačkog znanja i emocije, Josipa Lisac na svojim koncertima uvijek teži napraviti prisnu i intimnu atmosferu s publikom. Želi prenijeti osjećaj posebnosti tog događaja i želi ga prenijeti toplo, ljudski, prijateljski, s puno povjerenja. Nije tu riječ o nikakvom triku. Za to je potrebna iskrenost i iskreno reagiranje u trenucima kad stvari ne idu na ruku, kad nešto pođe pogrešno, jer ljudski je griješiti, još ljudskije to priznati.
„Nikad ne priznaj. Koliko god da si u krivu. Nikad ne priznaj. Što je to? Zašto tako?“, komentirala je u jednom trenutku sinoć Josipa Lisac i pitala se zašto smo skloni upornom prikrivanju i nepriznavanju pogrešaka, kad se iz pogreški uči. Ima takav stav veliku težinu kad dođe iz usta pjevačice koja ovdje već desetljećima ima status kulturnog polubožanstva, jedna od onih rijetkih koja je takav status stekla isključivo svojim radom i ljubavi prema onom čim se bavi. Posebno u ovim vremenima su nam prijeko potrebne moralne vertikale poput jedne Josipe Lisac, u vremenima kad kojekakve političke pokondirene tikve opasne za okolinu i okoliš uvjetuju da ih se oslovljava titulama iz vremena feudalizma. A upravo ta Josipa Lisac koja najbolje zna obje strane medalje vlastitog lika i djela ne želi spavati na lovorikama, već želi pjevati i nastupati, spremna za sve rizike koje pjevanje i nastupanje donose, jer stvari mogu krenuti po krivu čak i kad se čini da je put do uspjeha provjeren, trasiran i siguran, makar i za jednu večer, makar i za jedan koncert.
Izgledalo je to tako u subotu navečer. Sitni problemi koji su se nizali u tijeku prvog dijela nastupa kao da su bili upozorenja za nadolazeći debakl u središnjem dijelu, koji je u potpunosti bio izvan Josipine kontrole jer ona nije bila ni uzrok, da bi u drugom dijelu svjedočili ad hoc buđenju njene karizme, kad je tisuću nevidljivih popucalih spona na pozornici ponovno spojila u potpuno nepovoljim uvjetima i u finalu, unatoč kiši koja je tad počinjala, uspjela dovesti publiku do spontane ovacije i iskrenog udivljenja, uistinu dokazavši da je legenda, i to pred najvećim zagrebačkim open air auditorijem pred kojem je održala solo koncert.
Vrijeme je za objasniti što se konkretno događalo. „Malo ste sentiš“, često je ponavljala Josipa zadirkujući mirnoću publike i blagi nedostatak nekog jačeg odziva u prvom dijelu, koji je, ruku na srce, počeo malo kaotično pjesmom „Make Up“ koju je uz pomoć ritam mašine prearanžirao bubnjar Borna Šercar, da bi u sličnoj ‘oponašam ritam mašinu’ maniri potom zasvirao pjesmu „Boginja“, a potom koncert uronio u nokturno raspoloženje s „O jednoj mladosti“ i „Dok razmišljam o nama“.
Spomenute tri pjesme ujedno otvaraju „…Tu u mojoj duši stanuješ…“, album koji je Josipa Lisac zimus objavila (i koncertno predstavila u Galeriji Lauba), a riječ je o odvažnom eksperimentu kojim se s basistom Davorom Črnigojem, trubačem Josipom Grahom, bubnjarom Bornom Šercarom i klavijaturistom Tonijem Starešinićem upustila u novo aranžiranje svojih evergrina, dakako svi skupa inspirirani jazz pristupom.
„Malo ste sentiš.“ Da, bila je publika malo sentiš jer je ‘sentiš ozračje’ dolazilo i s pozornice. No, postoji tu još jedan bitan element. Josipa se upravo u tom prvom dijelu, kad je predstavljala Črnigoja i na pozornici osvrnula na ‘vječiti sukob’ između glazbenika i skladatelja, u smislu da bi glazbenik uvijek ‘htio svirati malo više i malo duže od onog što je skladatelj naumio’. Nisam dosad pisao recenziju albuma „…Tu u mojoj duši stanuješ…“, no on upravo prenosi tu refleksiju ‘da su glazbenici htjeli malo više svirati’. Razumljivo je da je Josipa možda prva koja je htjela unijeti svježine u stihove koje pjeva cijeli život, dati im neki novi rakurs, ali kao što je kazano to je ipak i isključivo bio eksperiment, a u eksperimentu rezultati znaju varirati.
Za takve eksperimente razumijevanje obično ima malobrojnija klupska publika, ali ne nužno i veliki auditoriji. Također, to novo čitanje starih hitova nije se ogledalo u nekoliko njih uvrštenih među većinom oprobanih zgoditaka, kako bi se izbjegli predugi ‘sentiš momenti’. Upravo suprotno, na tom novom „…Tu u mojoj duši stanuješ…“ čitanju upravo je bio utemeljen cijeli koncert na Šalati, a nedostatak tog koncepta Josipa je osjetila u drugom dijelu, no o tome malo kasnije.
„Malo ste sentiš.“ Da bili smo jer je i Josipin bend imao neke ‘izlete i traženja’, ali je ona toliko velika da je to i priznala po završetku nekih pjesama. Pored toga i ritam je izlazio nijansu tiši s razglasa, nekako uvijek ‘iza’, nodovoljno da upumpa vrckavost u dušu čak i kad ‘češe’ neku latino bossa novu. Teško se kao slušatelj bilo osloboditi tog sentiša sinoć.
No i sentiš zna nekad otići dublje i sporije i odvesti vas na neočekivano putovanje, onaj trenutak kad sentiš postane blues. Josipa nije krenula prema američkom bluesu, već onom našem, izvornom, međimurskom. Ugostila je na koncerti harfisticu Mariju Mlinar i uz njenu pratnju izvela „Zviru vodu“, ujedno i prvi trenutak ježenja te večere od ugode u izvedbi „velike tuge, toliko velike, da ona postaje umjetnost kroz želju da se ta tuga prebrodi“, kako je to i sama Josipa opisala riječima. Odmah potom slijedio je nastavak dubokog, ali predivnog nokturna u suradnji sa saksofonistom Vojkanom Jocićem, ujedno i bendovskim kolegom Tonija Starešinića iz grupe Chui, u izvedbi zajedničke pjesme „Tebi putujem“, koja je već po objavi postala instant klasik.
„Gdje Dunav ljubi nebo“ označila je kraj prvog dijela koncerta nakon kojeg je na redu bilo prikazivanje HRT-ovog video priloga načinjenog u čast Karla Metikoša, ilustrirajući njegovu parišku „Matt Collins“ fazu probitka na inozemoj sceni u to vrijeme. No u prilogu se ubrzo raspala sinhronizacija slike i zvuka. Tko god da je kriv, gorak osjećaj u ustima, kao da je ‘miniranju koncerta’ naše najveće dive svoj najveći doprinos dao neprofesionalizam nacionalne televizijske kuće. Na kraju je bio samo crveni ekran i riječi pokojnog Dražena Vrdoljaka preko tog crvenog ekrana, koji je ubrzo postao crn. Još uvijek ne znam je li bilo pametnije nakon toga nastaviti koncert ili ponoviti isti desetminutni prilog otpočetka. Bio je pušten ponovno, ovaj put bez tehničkih smetnji, ali se činilo da je to ponavljenje već jednom izrečenog zauvijek otpuhalo koncertnu atmosferu.
Kako je bilo Josipi Lisac vratiti se nakon toga na pozornicu vjerojatno nikad nećemo saznati. I mene je bilo sram zbog tog gafa ljudskog ili tehničkog faktora koji joj se dogodio. Sad je trenutak reći i zašto nije bilo dobro da se cijeli koncert sastojao od slijepog držanja albuma „…Tu u mojoj duši stanuješ…“ u jazzy modu. Upravo stoga što ni Josipa, ni bend nisu bili pripremljeni na neočekivanu situaciju u kojoj bi neka svima dobro znana i poznata’ eksplozija zvuka’ donijela olakšanje momentalnim otpuhivanjem gorkog okusa zbog gledanja dokumentarnog priloga ‘na repeatu’. Potpuno nestvarni moment u kojem i svima na pozornici vjerojatno biva jasno da više nije trenutak za sentiš, kao i misao da osim sentiša nije ništa drugo uvježbano za izvedbu. Jer nije ni „Hir, hir, hir“ nosila u sebi onaj poznati rokerski udarac, kao što je i „Danas sam luda“ u prearanžiranoj formi više zatomljavala ludilo, umjesto da ga je katarzično otpuštala.
I upravo u toj situaciji, u kojoj je prijetilo da će se sve sunovratiti dovraga pred sjedećom ‘sentiš’ publikom na Šalati, Josipa je uzela stvar u svoje ruke u procjepima između pjesama. Proširila je te procjepe. Više to nisu bile pauze između pjesama. Načinila od njih neočekivane stand-up dijelove i ti dijelovi su postali tada veći i važniji od pjesama. Bila je to poezija života. Trenuci čije dijelove je nemoguće izvući iz konteksta i dati im naknadni značaj kako je to ona sinoć učinila. Možda je najbolje reći da je ddlučila da to neće biti noć njenog poraza. Rekla je i kako ne voli biseve ostavši s bendom na pozornici na kraju i isporučivši „Ležaj od suza“ s dušom, da ne kažem soulom, punom isprepletenog gnjeva, boli i ponosa.
Zastali su tada i oni iz publike ‘načinjeni od šećera’ koji su na prve kapi kiše počeli prazniti redove tijekom izvedbe prethodne „Magle“, ne mareći o tome koliko takav čin, osim što je krajnje nepristojan, demoralizira Josipu na pozornici. Onaj trenutak kad zbog nekolicine njih publika postaje svjetina. Poetski kazano, proplakalo je i nebo na „Ležaj od suza“, ali su ritam i emocija tada konačno osjetno proželi cijeli stadion na Šalati, što se pretvorilo u ovacije.
A bili smo sentiš cijelu večer. U biti, kolektivno smo prošli kroz dramu i zajedno s Josipom prošli put od poraza do pobjede. S tim da je za tu pobjedu na kraju zaslužna isključivo ona. Nije dozvolila da ‘pokisli’ odemo kući. Sinoć je dokazala da je legenda, čak i kad pogriješi, ili je snađu tuđe greške.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
