Justin Townes Earle svakim izdanjem sve više napreduje kao tekstopisac, a ove godine je svojim albumom nadmašio i onaj svog velikoga oca, što je uspjeh vrijedan poštovanja i jamči njegovom autoru poziciju među najvažnijim igračima u žanru americane ili alternativnog countryja.
Otac i sin Steve i Justin Townes Earle uskladili su toplomjere i već treći samostalni album u nizu objavljuju unutar dva mjeseca iste godine. Dok se otac oglasio ranije s albumom obrada svog prijatelja Guyja Clarkea, sin je uslijedio sa svojom autorskom pločom, neupitno najboljim albumom karijere do ovog trenutka.
Da je tome tako svjedočimo već na samom početku albuma na kojoj uviđamo da Earle osim u ulozi autora briljira i u onoj producenta. Uvodna i ujedno naslovna pjesma komad je fino ispeglanog dimljenog bluesa u kojem narator ispaljuje deprimirajuće mudrsoti iz života ovaca, pastira i vukova (Throughout time, between a wolf and a shepherd/ Who do you think has killed more sheep?) u okrutnom okruženju svijeta divljega kapitalizma u kojem pas jede psa, a štakor štakora. Njegove poruke nisu možda izravne poput onih njegovoga oca, ali cijela ova ploča nosi priče o nejednakosti današnjeg društva preslikavajući više tragičnu stranu istoga nego pozivajući na kakvu revoluciju.
Ne čudi stoga što već sljedeći broj nosi naslov “Ain’t Got No Money”, a riječ je o poskočici srodnoj Springsteenovoj “Ain’t Got You”, kako u naslovu, tako i u zvuku kojem ritam drži lupkanje po akustičnoj gitari, da bi sljedeća”Mornings in Memphis” otvorila i struju melodičnih balada srednjeg tempa, treći oblik glazbenog izričaja koji nas čeka na ostatku ploče, a koji će možda najbolje prezentirati singl “Frighten By The Sound”.
“Don’t Drink the Water”, kao i “Flint City Shake It” koja će uslijediti malo kasnije obje tematiziraju krizu s vodom u gradiću Flintu u Michiganu koja je započela prije pet godina i još uvijek služi kao primjer tragičnih razmjera koje sa sobom nosi politička korupcija u Sjedinjenim Državama. Nasuprot njima naći će se i dva mračnija broja o siromaštvu i patnji koje ono vuče sa sobom, “Over Almeda” o crnačkom iskustvu, te brutalno tragična “Appalachian Nightmare” o mladiću koji pripada sloju društva koji obično nazivamo “white trash”, a čija sudbina ga dovodi do svjeta droge, služenja zatvorske kazne, pljačkanja i konačno, do ubojstva policajca.
Još jedna pjesma vrijedna izdvajanja je svakako i “Ahi Esta Mi Nina” koja govori o sustretu oca i kćeri u lošim odnosima zbog njegovog zanemarivanja iz koje njegovo žaljenje izbija iz svakog stiha, ali njegova nepopravljiva priroda priječi bilo kakvu verziju sretnoga završetka. I to je, dakle, još jedna priča o izgubljenom slučaju na albumu pjesama o istima, no sam album i njegov autor dokazuju da su upravo suprotno od izgubljenoga slučaja. Justin Townes Earle svakim izdanjem sve više napreduje kao tekstopisac, a ove godine je svojim albumom nadmašio i onaj svog velikoga oca, što je uspjeh vrijedan poštovanja i jamči njegovom autoru poziciju među najvažnijim igračima u žanru americane ili alternativnog countryja.
Ocjena: 8/10
(New West Records, 2019.)