Japanski psihodeličari Kikagaku Moyo koncertno će otvoriti novu sezonu 15. kolovoza, nastupom u zagrebačkom Vintage Industrialu. U međuvremenu uspjeli smo ih uloviti za intervju. Može se reći da smo tražili psihodeliju, a za uzvrat smo dobili lijepu dozu istočnjačke mudrosti i skladno odvagane riječi koje nude jedan puno dublji smisao. Na ptanja su odgovarali Go Kurosawa i Daoud Popal.
Možete li objasniti kako je psihodelični rock postao tako utjecajan, a potom i jedinstven, na japanskoj rock sceni?
Go Kurosawa: Mislim da nikad nije postao pokret i nikad toliko utjecajan na japansku kulturu općenito gledano. Psihodeličnog zvuka u Japanu ima puno, ali nema poveznice spram društva i politike, kao ni prema eksperimentalnoj strani psihodelične kulture. Osjeća se da je puno tih izvođača najviše usmjereno prema psihodeličnom rocku kao stilu.
Zašto tako mislite?
Go Kurosawa: Iz razloga je oslobađajući za glazbenika. Uz to, ne treba ti ništa više od distorzije i wah-wah pedale.
Psihodelični rock apsolutno nije omiljena glazba u mainstream medijima i kulturi općenito. Zašto? Živimo li u vrijeme kad je konzervatizam zahvatio i segment pop kulturu?
Go Kurosawa: Mislim da postoji puno više načina da se ljudi povežu s glazbom neovisno o mainstream medijima. Vjerujem da ljudi ako se samo malo potrude mogu pronaći ono što žele i što ih ispunjava.
Oko vaše grupe kruže neki mitovi, da se tako izrazim… Ok, poželjno je da se stvara fama oko rock benda, no kruži informacija da su beat pjesnici i književnici, tj. bitnici s početka XX stoljeća učinili veliki utjecaj na vas u smislu stvaranja nezavisnog filozofskog i društvenog stava prije nego li ste počeli raditi glazbu. Je li to istina?
Go Kurosawa: Ne, nije istina. Pročitao sam samo neka od poznatih djela bitnika, ali nitko od nas nije proveo dovoljno vremena na njihovom izučavanju. Henry Miller i Jack Kerouac su mi omiljeni pisci. Mogu reći da su njihva djela pomogla oblikovanju nekih mojih stavova prema životu, ali ne direktno i onog što radi Kikagaku Moyo.
Daoud Popal: Mi smo kao indie bend pod utjecajem mnogih izvora, uključujući logični zapadnjački način razmišljanja, azijsku politeističku duhovnost i američki DIY način rada. Bitnici vam mogu ukazati na duh DIY-a, ali također se to može učiti praktično kroz život u SAD-u i kroz njihovu bogatu kulturu. Mislim na filmove, glazbu i traperice.
Zanimljiv je vaš način kreativnog rada. Sjedite u krugu, svatko od vas iznosi svoju priču, viziju i koncept i sve radite doista zajednički i u harmoniji odnosa. Recimo, da bi se kod nas na zapadu prije dogodile trzavice u nekom sličnom zajedničkom pristupu.
Go Kurosawa: To je možda zato jer mi ne sviramo zato da bi bi se netko od nas šepurio svojim egom. Puno je zanimljivije kad pet glazbenika zajedno stvaraju predivnu glazbu i dijele taj prostor zajedno.
Gdje je polazište za inspiraciju u takvom načinu rada? U prirodi, legendama, društvu ili unutarnjim osjećajima?
Go Kurosawa: Trudimo se biti što više iskreni prema vlastitim osjećajima. Sa svakim novim iskustvom pokušavamo uhvatiti kako se ono reflektira na nas i samim time u kojem smjeru vodi glazbu.
Neki od tih iskustava ipak se dotiču društvenog i političkog svijeta koji nas okružuju. Interesantno je da vi kapitalizam i komunizam tumačite kao sustave blizance, a ne kao dvije suprotnosti. Možete li dati objašnjenje?
Go Kurosawa: Kina i SAD su jedine zemlje koje nas isticanjem svojih zastava posvuda i u mnogo prilika konstantno podsjećaju gdje smo bili.
Što mislite o globalnom zatopljenju?
Go Kurosawa: Čini se da je to zajednički zaključak sustava koji sebe želi održati živim.
Gdje su u tom današnjem svijetu dugokosi mladići koji vole pshiodelični rock?
Go Kurosawa: Koliko mi znamo, dugokosu braću može se zateći u švedskim šumama, njemačkim parkovima, londonskim skladištima, moskovskim knjižarama, rižinim poljima na Baliju, na zabačenom zapadu Kine, barovima u Osaki, od peruanskih prašnih visoravni, preko svakog urbanog velegrada do ruralnih zabiti SAD-a. Puno nas govori isti jezik.