Na krilima najvećeg uspjeha karijere Neila Younga, ploče ‘Harvest’, Young kreće na turneju na kojoj snima svoje sljedeće izdanje ‘Time Fades Away’, a u ranoj fazi iste zabilježen je i koncert iz Tuscaloose u Alabami koji je nedavno i službeno objavljen u Youngovoj arhivskoj seriji.
Neil Young u svojoj arhivskoj seriji nastavlja a prekopavanjem svog vjerojatno najkreativnijeg razdoblja u karijeri, onog iz sredine sedamdesetih godina, pa smo tako nakon zametnutog studijskog albuma “Hitchiker” u posljednje dvije godine dobili i par live izdanja, jedno s koncerta u losanđeleskom Roxyju 1973. iz vremena nastanka pjesama koje će činiti njegovo remek-djelo “Tonight’s The Night”, te lani objavljen solo set iz 1976. “Songs for Judy”.
Najnovije izdanje u ovom nizu jest “Tuscaloosa”, koncertni album zabilježen u gradu u Alabami po kojem ploča nosi ime na turneji 1973. s kratkotrajnim pratećim sastavom The Stray Gators. Riječ je o nizu koncerata koji su slijedili nakon što se Young prethodnim hit albumom “Harvest” upisao u sam vrh kantautorske prve lige, a na toj turneji je snimljen i nasljednik “Time Fades Away”, neobičan album novih pjesama snimljenih uživo. S tom pločom Young nikada nije bio zadovoljan, čak ju je i proglašavao svojim najlošjim albumom, što danas zvuči vrlo nerazumno.
“Tuscaloosa” je zabilježena u veljači, nekoliko mjeseci prije najvećeg dijela materijala koji čini “Time Fades Away”, a od istih pjesama ovdje se mogu naći ona naslovna te “Don’t Be Denied” koja okončava najnovije arhivsko izdanje. Ostatak albuma popunjem je favoritima s “Harvesta” koje čine srce ploče, te nekoliko manje očekivanih brojeva kao što su “Lookout Joe” o povratku vijetnamskog veterana među prljavi američki polusvijet ili “New Mama” koja će službeno biti objavljena tek na “Tonight’s The Night”.
Album otvaraju ipak dvije starije pjesme, “Here We Are in the Years” s Youngovog eponimnog samostalnog prvijenca te naslovna pjesma s “After the Goldrush”. Ove pjesme Young izvodi solo, prvu na gitari, a drugu na klaviru, prije nego mu se The Stray Gators pridruže s blokom s “Harvesta” na kojem su također služili kao prateći bend. Već na “Out on the Weekend” pedal steel majstor Ben Keith, klavijaturist Jack Nitzsche, bubnjar Kenny Buttrey i basist Tim Drummond zrače finom opuštenošću kakvu Young nikad ne bi mogao isporučiti sa svojim standardnim i divljim pratiteljima iz Crazy Horsea.
Fina atmosfera nastavlja se i na naslovnoj pjesmi s “Harvesta” i dvama najvećim hitovima s tog albuma, “Old Man” i “Heart of Gold”, ali vrhunac svakako predstavlja “Alabama”, ljuta i optužujuća kritika politika države u kojoj bend upravo svira koncert. Više od tek hrabrog poteza u kojem jedan kanađanin čita bukvicu svojoj publici, ovdje je riječ o izvedbi u kojoj se bend najviše približava prepoznatljivom bijesu spomenutog Crazy Horsea i vjerojatno je u pitanju i jedna od najboljih verzija ove pjesme ikad zabilježenih.
Album “Tuscaloosa” ne donosi sav materijal doista odsviran te večeri. Pjesma “The Loner” izbačena je jer Young nije bio zadovoljan s izvedbom za koju tvrdi da je zvučalo neuštimano, no više smeta izostavljanje “On The Way Home” iz razloga što je prisutna na previše dosad objavljenih live albuma. Tom logikom mogle su biti izbačene i “Heart of Gold” i “Old Man”, pa nam ne bi mnogo ostalo od ove ploče, a i svaka sljedeća koja izađe bila bi sve kraća. “Tuscaloosinih” jedanaest pjesama je ionako mnogo manje od 18 s “Roxyja” ili 23 sa “Songs form Judy”.
Ni “Tuscaloosa” ne označava kraj Youngovog oživljavanja koncertnih nastupa iz sredine sedamdesetih. Prije nego što je ova snimka pronađena i objavljena, Neil je planirao objaviti “Odeon-Budokan” iz 1976. sa Crazy Horseom, pa se čini kako ćemo nastaviti uživati u ovom plodonosnom Youngovom razdoblju i na nadolazećim izdanjima.
Ocjena: 8/10
(Reprise, 2019.)