Beer Fest u Beogradu – ‘Vojko Srbine’ i ostale anegdote

Nema većeg glazbenog događanja na ovim prostorima od beogradskog Beer Festa, posebno ako se priča prvenstveno o regionalnom rocku, jer tu će i oni najmanje poznati ili pak oni mladi koji su tek krenuli i počeli stasati imati svoju tisuću posjetitelja pred pozornicom i osjetiti draž toga. Bilo je tako i pred Bunt stageom – četvrtom, ujedno i najmanjom pozornicom Beer Festa gdje se odvijao program unutar kojeg su se predstavljali mladi izvođači u najširem žanrovskom spektru. Naziv „Bunt“ već je odavno svojevrsni trademark na beogradsoj sceni jer se radi o glazbenoj emisiji nacionalne radiotelevizijske kuće iza koje stoji Branka Glavonjić. Tako da je i segment one prave (početničke) demo scene također bio pokriven na Beer Festu. Ako se uzme u obzir da je petak bio dan s najvećom posjećenosti od čak 110.000 ljudi, tu niti jedan stage nije bio zapostavljen u smislu publike, pa tako ni Bunt stage.

Ustvari, to je takav mega-događaj da se bez problema može izreći da oko 30 tisuća njih u svakom trenutku ne sluša ništa i sve (u odjecima) jer su ili u nekom transferu od pozornice do pozornice ili se muvaju oko šankova i pultova s hranom. Pitate li se kolike su gužve kad je hrana u pitanju i je li u logističkom smislu sve na rubu pucanja (čitaj: umiranja od gladi u eventualnim stometarskim redovima pred ugostiteljskim šatorima), odgovor je: nema šanse. Sve funkcionira nevjerojatno besprijekorno i učinkovito. Hranu nećete čekati ni pet minuta. Nizovi, u najmanju ruku petmetarskih, roštilja rade udarnički. Štogod tražili dobijete odmah u lepinji ili pecivu, a ispred tih roštilja su svi prilozi ponuđeni na samoposluživanje. Jedno je sigurno; u Srbiji nema šanse da ostanete gladni.

U ponudi piva zastupljene su sve velike pivovare na tržištu. Trend malih craft pivovara još nije došao, bar kad je riječ o prisustvu na Beer Festu, a festival također nudi opciju „Pij koliko možeš“ za vaučer od 2000 dinara što je manje od 20 eura, dakle nekih 120-130 kuna za sve one koji žele testirati granice vlastite izdržljivosti te večeri. Što se tiče nastupa na Main stageu, u najvećem broju reakcija publike bila je urnebesna za svakog izvođača koji je izašao, no opet sve je eksplodiralo u petak kad se pojavio splitski reper Vojko V koji je oko 3 sata u noć zatvarao festival. Ako je igdje i ikad Vojko V bio mega zvijezda, bio je tada i na toj pozornici. „Ne može“ je sada i službeno nova himna Balkana, a oduševljenje Splićaninom desetine tisuća Begrađana je pokazalo i time što su ga na bis zvali s „Vojko Srbine!“ (za one neupućene iz Hrvatske koji se pale na nacionalizam i koje je povukao clickbait naslov treba objasniti da je „Vojko Srbine“ u Srbiji pohvala, a ne uvreda).

Te večeri na istoj pozornici sam, priznajem, najviše uživao uz Električni orgazam, što je vjerovali ili ne bio jednako rijedak događaj na Beer Festu, gdje, kako su mi rekli, Gile i društvo nisu nastupali desetak godina. Oni na Main Stageu, bili su nešto poput predivne diverzije. Za razliku od stonesovske dimenzije YU grupe od večeri prije, ovo je bila i stonesovska neobuzdana svirka. Već od samog početka. „Krokodili dolaze“ je bila prva pjesma. Krenula je iz punka i potom otišla u boggie blues, a u tih sat vremena zgusnutog best of rešetanja, Električni orgazam ne da nije popuštao, već nije davao publici da dođe do predaha. Okej, došao je možda s „Kapetanom Esidom“. Možda. Tek to su svi zborno pjevali. Trenutak u kojem kao da je Woodstock pobijedio i na brdovitom Balkanu. A onda do kraja ‘satiranje’ s „Igra rokenrol“, „Debela devojka“ i „Nebo“ uz nadanravni osjećaj kao da taj bend gledam i slušam po prvi put.

Pjesmu „Nebo“ su te večeri nešto prije na istoj pozornici svirali i Bjesovi iz Gornjeg Milanovca, izuzetno cijenjen bend u domaćim okvirima kojem tepaju da je po osnutku 1987. donio u Srbiju grunge prije grungea. No pokazalo se da je ‘moj’ stage ipak Alternativni stage. Mjesto eksperimentiranja i neočekivanih vrhunaca, što izvedbenih, što kad je okupljanje i reakcija publike u pitanju. Po mom ukusu; fluidno i uzbudljivo mjesto s kojeg se publika najbrže može razbježati ako joj netko ne paše, a time i najbrže okupiti ako je nešto ponese.

Što se tiče i petka i subote u totalu, najposjećeniji nastup imali su mostarski Zoster, dok se frontmena Marija Knezovića tamo ozbiljno prihvaća kao rokenrol gurua. Daleko je to od neke „Ko je jamio, jamio“ zajebancije. To je koncert pun groovea, a publika je u transu već nakon pjesme „Gavrilo“ koju je Zoster odsvirao već na početku koncerta.

Te večeri su se nešto prije zagrebački Kojoti na istoj pozornici odsvirali svoj prvi nastup u Beogradu i općenito u Srbiji. Koncerni set identičan onom i na zagrebačkom INmusicu, no bilo je jasno da se publika prvi put susreće s tim pjesmama. Reakcija je izostala i počelo je lagano osipanje publike. Točka preokreta bila je izvedba pjesme „Trese, lupa, udara“, posvećena Dušanu Kojiću Koji, „Čovjeku čija muzika me oblikovala“, kako je izjavio pjevač Alen Marin. U biti bio je to dirljiv trenutak na više razina. Jedna od njih je bila i ta da su je Kojoti nakon nekoliko desetljeća otkad su je snimili ‘vratili u rodni grad’. Sljedeći veliki okidač bila „Hodala je pola metra iznad zemlje“, pjesma koja je odavno probila granice.

No i jedan drugi bend je te večeri probio granice i po prvi put nastupio na Beer Festu, a mogu reći da sam se najviše i veselio njega vidjeti i čuti, a to je bio bend Gorana Trajkoskog, člana kultnih grupa Mizar, Padot na Vizantija i Arhangel. U biti, vjeruje da je nastup Gorana Trajkoskog bila najljepša diverzija Beer Festa – čisti art tamo gdje ga se najmanje očekuje. No, art s itekakvim zaleđem. Trajkoski je sa šestočlanim bendom epski oživio podsvijest Balkana. Zahvatio je masovno i moćno to ‘naše primordijalno’ kako to radi jedan Nick Cave, i dao dimenziju magnetizma kakvu je imao jedan Morphine. Naravno da se publika na početku razbježala, ali je ubrzo došla druga, ona koju je ta potmula eklektičnost i na koncu aranžmanska raskoš i domišljatost privukla. Možda je nezahvalno za porediti, ali svi oni koji žele osjetiti taj ‘Laibach’ na bizantski način nipošto ne bi smjeli izbjeći Gorana Trajkoskog. Iskreno bih ga želio ako je ikako moguće dovesti u Zagreb. Mislim da bi reakcija publike bila slična onoj nakon prvog koncerta Mizara.

Zbog Trajkoskog sam propustio i Damira Urbana na Mainu. Stigao sam tama na oproštaj uz „Malu trubu“ kad mu je netko iz publike dobacio vrećicu gumenih bombona, što je on oduševljeno popratio riječima: „Uspio sam se skinuti i s droge i s mesa, ali s gumenih bombona ne mogu nikako!“. Općenito jaku subotu na Alternative Stageu započeli su Straight Mickey And The Boyz, moja slaba točka i bend koji u Zagrebu gledam u opskurnijim uvjetima. Ovo u Beogradu je pak bilo dvostruko spaljivalje adrenalinom, jedno se odvijalo na pozornici, drugo ispred nje. „Haos radi“, po nazivu pjesme benda, bio bi najbolji opis.

Finale dana na Main stageu pripalo je novosadskom Atheist rapu. Iza tri u noć ja sam već padao s nogu od umora, ali pankerski tulum kao da je tek bio počeo.

Da se malo vratim na Alternative stage dan prije. Mladi slovenski bend Koala Voice jako je dobro primljen i pored problema koji je gitarist imao sa svojim instrumentom, srpski americana rock bend Veliki prezir mi je bio ugodno iznenađenje, a također mogu reći da nikad nisam vidio Kebru toliko u pokretu i na rubu pozornice kad je stvar furiozno i sigurno u svoje ruke preuzeo legendarni Obojeni program.

U novoj ulozi ‘srpskog Coverdalea’ s manirima Sida Viciusa sam vidio repera Skaja Viklera iz grupe Bad Copy koji u tom novom projektu nastupa kao Đorđe Miljenović, dakle pod svojim pravim imenom. Iskapio je bocu burbona na pozornici i potpuno spalio svoje glasnice i dušu dok je publika pjevala njegove refrene o sjebanosti i konfliktnom načinu života uz pratnju glazbe nekog suludog hard rock obrasca iz osamdesetih. Teško da mogu reći jel’ mi ove sezone bizarniji njegov kolega Ajs Nigrutin kao Ajs Niguchi, ili on u toj ‘sad ću umrijeti na pozornici uz olinjali hard rock’ priči. No hajde, bilo je još bizarnih momenata na Beer festu. Recimo, Brkovi. Njih sam propustio jer sam na Alternative stageu s guštom slušao koncert Kralja Čačka i njegovu zaraznu poetiku, ali nisam mogao ne znati kad su Brkovi izašli na Main stage.  Znao je i dobar dio Beograda, jer je njihov koncert najavljen velikim vatrometom koji je preuzeo i svjetlosni i zvučni primat nad cijelim prostorom ušća, a potom dernek do iznemoglosti.

U konačnici, jedna druga stvar ipak me najviše dojmila sveukupno gledano, a to je uistinu veliki odaziv mladih koji su došli to sve popratiti i učestvovati, jer bez publike ne bi bilo ni te grandioznosti događaja. Ti mladi su došli prvenstveno slušati ono što rade domaći i regionalni izvođači iz rock svijeta, tj. segmenta urbane glazbe i to s jednakom žarom prema veteranima svih dekada do onih koji su sad trendu, bez da se imalo koketira s nekim iz estradnog ili folk miljea (bar je to tako bilo ove godine). I tako pet dana u nizu. Iskreno, da mi je netko pričao, ne bih mu vjerovao, no beogradski Beer Fest ipak je prvenstveno jedno masovno slavlje rokenrola.

Saznajte više: Beer Fest u Beogradu – počeo srpski ‘pivski Woodstock’

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute