Beer Fest u Beogradu – počeo srpski ‘pivski Woodstock’

Svako malo je netko od izvođača sinoć na beogradskom Beer Festu podsjećao da je na jučerašnji dan prije pedeset godina počeo glasoviti Woodstock. A okolnosti su u najmanju ruku bile kao da je sinoć započeo i srpski Woodstock, okej ‘pivski Woodstock’.

Beer Fest u Beogradu 2019 (Foto: Zoran Stajčić)

Beer Fest je trebao početi dan ranije, u srijedu, ali je zbog sigurnosnih razloga i strepnje od velikog grmljavinskog nevremena s obilnim pljuskovima program u najvećem dijelu prebačen na ponedjeljak. No, kako sam kasnije doznao to nije bila odluka organizatora, već odluka koja je došla iz viših sigrnosnih i gradskih sfera, što moram priznati i nije neka praksa na koju sam kroz desetljeća bavljenja ovim poslom naišao bilo gdje drugdje, u smislu da se itko organizatorima miješa u rizike oko vremenskih uvjeta vezano za neki open air događaj. Na koncu s grmljavinskim nevremenom je i započela povijest velikih rock festivala na farmi Maxa Yasgura u Bethelu, američkoj državi New York, prije, eto, ravno 50 godina.

Iako, nakon prakse naših crvenih, žutih i kakvih god još meteo alarma, koji su nekad opravdani, ali često i ne, i gores pomenutu odluku sam doživio kao još jednu u nizu dimenzija bauka vremenskim prilikama nad Balkanom. Važno je da postoji neka ugroza, da se građanstvo ne opusti previše. Uglavnom, u srijedu su se navukli oblaci i snizila se temperatura, ali nije palo ništa. A jedina ‘žrtva’ bio je koncert Johnnyja Marra najavljivan kao veliki happening otvorenja. S moje osobne strane popustio sam jedinstvenu priliku da ga gledam triput u jednoj godini što je prosjek s kojim se ne mogu baš pohvaliti ni žitelji Manchestera, grada koji je onomad iznjedrio grupu The Smiths.

Inače, neke druge stvari su više-manje slične kao i u Hrvatskoj – i Beograd je u ljetnim mjesecima raskopan poput Zagreba, i ovdje svako malo na televiziji sjevene neko političarsko lice koje objašnjava građanima da nisu ni svjesni koliko im je ustvari dobro, jer se eto ne razumiju u ekonomiju i ne znaju gledati u makroekonomske pokazatelje, već su navikli kukati da im je loše. Zvuči li vam to poznato? Eh da, jedan od njih je čak u blizini Ušća gdje se održava Beer Fest odlučio organizirati tiskovnu konferenciju, pa su i tonske probe morale stati, a neki od izvođača kasnije izašli pred publiku i bez da su je imali, kao recimo američki bend Crazy Town (da upravo vlasnici hita „Butterfly (Come My Lady)“ koji su početkom novog milenija kratkotrajno pronosili slavu rap rocka koji je tih dana ušao u mainstream).

Dejan Cukić i Spori ritam na Beer Festu u Beogradu (Foto: Zoran Stajčić)

Prostor parka Ušće u Beogradu je ogroman, po slobodnoj procjeni kao da su u Zagrebu hipodrom u velesajam jedna cjelina u površini. Prostor ispred main stagea bez problema može primiti 30 tisuća ljudi, ali definitivno i puno više od toga. „Četiri pozornice i 120 izvođača“ – sloga je koji se može vidjeti po billboardima po gradu koji reklamiraju Beer Fest – mjesto masovnog okupljanja svih generacija (posebno mladih) u Beogradu. Kažu da u pet dana tamo zna prodefilirati pola milijuna posjetitelja. Nakon iskustva mora ljudi sinoć koje sam tamo vidio prve večeri, teško je ne složiti se s tom brojkom. Zašto je to tako – ne znaju objasniti ni neki uključeni u organizaciju s kojima sam pričao, ali bit će da ima nešto s doživljajem svojevrsnog balkanskog Woodstocka koji mnoštvo želi doživjeti, jer 99 posto izvođača su domaća i regionalna imena. Na main stageu čak stopostotno, jer spomenuti Crazy Town su svirali na Alternative stageu. Main stage je sinoć redom pripadao: Dejanu Cukiću, te grupama Artan Lili, Kerber, YU grupa i Eyesburn.

Dejana Cukića dopala je tako čast otvorenja. Iako ove godine puni 60 godina, Cukić je isti onaj poletni pozitivac, showman kakvog se sjećam još iz vremena prije rata. Počeo je pred nekoliko stotina njih u prvim redovima da bi se tamo do kraja nastupa okupilo nekoliko tisuća koji su zajedno s Dejanom i njegovim pratećim bendom Spori ritam zborno pjevala njegovu pjesmu „Ja bih da pevam“, jednu od rijetkih antiratno angažiranih pjesama iz njegovog pop rock opusa, koja obzirom na mjesto na setlisti, zasigurno spada i u njegovu najvažniju.

U trenutku kad su izašli Artan Lili, gledalište je bilo uistinu ispunjeno i željno ritma i refrena. Artan Lili – stažom i postojanjem najmlađi te večeri na mainu – to su i isporučili, a vrhunci su bili „Džoni“, „Ako stanemo tu“ i pomalo neočekivano „Nije svejedeno“, posljednja pjesma, može se reći nova himna grupe koju taj kvartet izvodi djelomično uz matricu na koncertima.

Artan Lili na Beer Festu u Beogradu (Foto: Zoran Stajčić)

Sljedeći su bili niški Kerber. Poput Cukića, još jedan blast to the past za mene, jer njih nisam nikad gledao uživo. Sjetih se onog davnog hita „Ratne igre“ i visokog i čistog vokala frontmena Gorana Šepe. E pa, taj Šepa još uvijek ima isti takav vokal uživo. Neokrznut godinama, kao i njegova duga rudlava kosa. A u publici krš i lom uz zborno pjevanje već od samog početka. Možda to čitatelju iz Srbije koji sad ovo čita izgleda kao nešto u smislu „šta se ovaj sad tu nešto čudi?“, ali onima iz Hrvatske, dakako meni, nije bilo poznato koliko je jedan Kerber zapečen u ovdašnjoj kolektivnoj memoriji. Pa svaki koncert Deep Purlepa koji sam gledao je imao manje ljudi i manje histerije pred pozornicom. Nisam pogledao do kraja, tako da mogu samo zamisliti kako je to izgledalo kad su zasvirali „Ratne igre“, a krenuo sam se probijati do Alternative Stagea na drugom kraju, jer ono što me ove godine najviše progoni je želja uživo čuti grupu Bella Technika.

Putevi me ovog ljeta nisu vodili ni na Tabor Film Festival, ni u Pulu, tako da je Beer Fest bila idealna prilika za čuti i vidjeti, po meni, jedan od najuzbudljivijh glazbenih projekta nastalog na zasadama nekadašnjeg beogradskog sastava Darkwood Dub. Da, naravno da sam došao u trenutku kad su Crazy Town završavali i svirali „Butterfly (Come My Lady)“, i naravno da sam pomislio otkud tamo neki cover bend koji se sjetio svirati tu pjesmu i to tako skoro identičnu kao i original, dok mi kotačići u glavi nisu odaslali signal da je original upravo tu predamnom: više-manje svi odjeveni u baseball dokoljenke i košarkaške majice – baš onako kako se to nosilo na MTV-iju krajem devedesetih.

Bella Technika na Beer Festu u Beogradu (Foto: Zoran Stajčić)

Bella Technika mi je premašila očekivanja. Trio u sastavu Milorad Ristić, Bojan Drobac i Katarina Jovanović isporučio je u festivalskim gabaritima najplemenitiji klupski groove u koncepciji konstantnog laganog, ali neumoljivog podizanja tempa, time i plesnog transa publike pred sobom. Bez potrebe za podilaženjem. Kao da su pustili da samo i isključivo glazba vodi glavnu riječ. I koliko god se činilo suludo i riskantno za tu ekipu da nakon što su već postali ugledni veterani na sceni, okrenu potpuno novu stranicu svoje karijere i puste da ih intuicija odvede tamo gdje žele biti, toliko vjerujem da će to publika skoro i osjetiti, jer dovela ih je u žižu recentnih zbivanja u glazbi 21. stoljeća.

Da ne ispadnem nepravedan, u tom fokusu je bio i Groove Stage gdje tenzija nije padala. Potpuno poluđenje najmlađe publike pred pozornicom na kojoj su se nizala mlada DJ, hip-hop i trap imena Nihil, Yan Dusk, Spejs Noksi, Lavan, Milkovic i Fam DJ Set, za mene „starca“ – adrenalinski kaos koji uistinu ne razumijem, priznajem. Ipak me više privukao funk groove i prodorni saksofon domaće atrakcije po imenu Plejboj, nakon čega sam išao vidjeti stonesovsku epiku koju je na main stageu priredila YU grupa – grupa koja će 29. 11. ove godine navršiti 49 godina postojanja.

YU grupa na Beer Festu u Beogradu (Foto: Zoran Stajčić)

Kao što rekoh; epski stonesovski nastup. Još sam bio i na pozornici. Čuti i vidjeti to more ljudi kako zborno pjeva „Leptira“ i „Mornara“ dok huk putuje u daljinu – valjda je to to. Valjda je to pogled s rock Olimpa. A opet, nije to samo reakcija iz poštovanja i zasluga. Žika i Dragi Jelić su oduvijek bili dobri muzičari. Nosila je i ta njihova svirka itekako, bez obzira na njihove godine.

Zatvaranje večeri pripalo je Eyesburnu, ponovno okupljenom bendu koji je hibridno spojio metal i reggae i koji i dan danas zvuči svježe da se može reći da je to napravio s dobrim razlogom još u devedesetima. Publika se dakako nakon nastupa YU grupe prorijedila, ali opet, tisuće su ostale pred pozornicom kako bi se odalo mantričko-obrednom ritmu koji je narednih sat vremena pumpao bend predvođen pjevačem, trombonistom i gitaristom Nemanjom Kojićem Kojotom. I nakon svega, publici nije bilo dovoljno. „Čak se i na Woodstocku poštovala satnica“, rekao je Kojot na kraju, dok se glasno zahtijevao bis. „Jel’ smemo?“, pitao je i pogledao prema miks pultu sa strane i dobio pozitivan odgovor, nakon čega je uslijedila furiozna dub rock obrada pjesme „Šejn“ grupe Haustor.

„Izađi i bori se!“, bili su tako posljednji stihovi koji su odjekivali s main stagea prve večeri Beer Festa. Nimalo loše za svojevrsnu festivalsku proslavu 50. godišnjice Woodstocka uz rock s Brdovitog Balkana u Beogradu.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X