Kad radite intervju s bendom poput M.O.R.T.-a, uvijek postoji šansa da će doći do eskalacije piva, vina, opijata i/ili rakije. Tanka je linija od M.O.R.T.-a do mortusa… Intervju na kraju smo obavili koliko-toliko trijezni, preko maila, jer im je dopala čast da otvore sezonu u Vintage Industrial Baru 19. rujna, a to se mora najaviti.
Svježe je izašao album na engleskom jeziku, ali u biografiji na vašim stranicama koja počinje parafrazom teksta Bašćanske ploče jasno stoji da su prve pjesme koje ste još 2003. napravili bile upravo na engleskom. Zašto ste prva tri albuma izdali na hrvatskom, odnosno na sinjskom gradskom govoru?
Kikos: Zato jer ljudi nisu znali niti izgovorit Shotgun, naše prvo ime. A kamoli da bi neko posluša pisme na engleskom. Tada se još nismo baš micali dalje iz radijusa 30-ak kilometara, pa nije bilo smisla da radimo nešto šta neće nitko nikad poslušat, a kamoli razumit.
Zvrk: Na počecima smo radili pjesme na engleskom jeziku jer smo takvu muziku i slušali, međutim, kako tad nismo bili u mogućnosti da to kvalitetno snimimo tako da bi netko mogao poslušati doma i razumjeti, počeli smo stvarati pjesme na materinjem jeziku da bi se obratili ljudima neposredno oko sebe koji su na živim nastupima i buci koju stvaramo ipak lakše kapirali kad se pjevalo materinji. E sad su se okolnosti promijenile pa smo odlučili zabavit se i napraviti album da nas čuju svi koji vide i da nas vide svi koji čuju.
Trkač koji stoji je možda opis benda, a možda opis društva ili stanja. Stalno se trudiš, radiš nešto… ali na kraju dana ili godine si opet na istom mistu, s praznim džepovima i par istih prijatelja i s vjernom publikom od kojih te većina prati od početka.
„Standing Runningman“ ipak nije čitav na engleskom, zadnja stvar, „O jeziku“, ipak je na naškom. Traje više od 10 minuta i ima razno-razne citate. Je li to edukativno za vašu publiku vani, da i stranci nauče koju sinjsku riječ ili je više za domaću publiku?
Kikos: To nije za publiku, to je za nas. I uski krug prijatelja. Nazovimo to proslavom kraja snimanja albuma sa većinom ljudi koji su direktno pomogli.
John: A i to je živi prikaz kako je hrvatski jezik lipši i zvučniji od engleskog. Tu pjesmu je najbolje slušat poremećen na nekom proplanku.
Dosta fanova s kojima sam komentirala album bili su iznenađeni što ste se prebacili na globalno tržište. Da razjasnite stvar, izbacili ste najavni video, u kojem je opisano i otkud ime albuma. Kako je uopće čovjek iz Gane uspio baš na vas nabasati na psihodeličnoj avanturi?
Zvrk: Danka iz Gane smo upoznali u SD Stjepan Radić u Zagrebu preko frenda Ovce, pušili smo travu i dobro se zabavljali, obrazovali se o psihodelicima godinama prije nego smo se odlučili da uzmemo LSD… I jedan dan smo bili spremni, Danko je donio 3 Shive odnekud i opala.. drž gaće. Eh, da, to iskustvo se uglavnom događalo na savskom nasipu, gdje smo i vidjeli kip savskog trkača koji je inspirirao “Standing Runningmana”.
Vaši albumi imaju paradoks kao lajtmotiv: “stojeći trkač”, “Vrhunsko dno”, “Tužna kocka” (koja na kaveru ima veselu piramidu), pa čak i “Odjel za žešće”, koji je fakat žešći od većine domaćeg rokenrola. Je li to rezultat paradoksalnog života i pankerisanja ili ste se čisto igrali riječima?
Kikos: To su motivi i izrazi na koje smo slučajno nabasali, ali onda je ispalo da savršeno opisuju ili trenutno stanje u društvu ili ono šta radimo. “Vrhunsko dno” je dno s gornje strane. Jer posuda ima dno i s donje strane. Ako je vrhunsko dno, još ste u igri. Dug je put do vrha čaše, ali je moguće. Kad je kap na dnu s donje strane, ona se briše, otpada. Odjel za žešće prevedeno na hrvatski znači “Odjel za bolje”, u Sinju su žešće i bolje riječi sličnog značenja u dosta izraza. “Tužna kocka” koja je vesela piramida je odraz stanja u kojem te svi lažu i ti znaš da te lažu i ništa ne poduzimaš. Kako u politici, tako do najužeg kruga prijatelja, pa i samog sebe. A trkač koji stoji je možda opis benda, a možda opis društva ili stanja. Stalno se trudiš, radiš nešto… ali na kraju dana ili godine si opet na istom mistu, s praznim džepovima i par istih prijatelja i s vjernom publikom od kojih te većina prati od početka. To se pokazalo i s turnejom po Britaniji i Irskoj, opet su nas slušali uglavnom ljudi s Balkana.
I mi smo se bavili ili se još bavimo aktivizmom i udrugama za mlade i sličnim stvarima. Iz svega toga je i nastala sinjska scena i M.O.R.T. Nažalost, to je sve sada na aparatima, čekamo da prođe razdoblje gladi, pa da mlađi skuže da to nije bilo bogomdano, već da je netko radio oko toga da se dogodi.
Od pobjede na demofestu, postali ste kultni bend, a meni omiljen detalj je da ne bježite od političnosti. Npr. u „Invalidima“ spominjete one invalide koji tuku žene, „Rea“ je praktički feministička stvar, „Špiljski čovik“ bi trebao na soundtrack za sve prosvjede, „Logor“ je moderna budnica, a na zadnjem albumu i „We Are Born“ ima jednu pokretačku vibru, iako je ustvari blues (a i ne samo ona). Može li muzika biti čuđenje u političkom svijetu? Je li vam uopće cilj pokretati druge ili više tako pišete da izrazite vlastito nezadovoljstvo sustavom?
Kikos: I mi smo se bavili ili se još bavimo aktivizmom i udrugama za mlade i sličnim stvarima. Iz svega toga je i nastala sinjska scena i M.O.R.T. Nažalost, to je sve sada na aparatima, čekamo da prođe razdoblje gladi, pa da mlađi skuže da to nije bilo bogomdano, već da je netko radio oko toga da se dogodi. Želimo pokrenuti sve da krenu od sebe i da djeluju najprije na sebe i na par prijatelja da se osvijeste. Shvatite da sve u ovom životu radite za sebe, a ne za društvo ili državu, pa će vam se biti lakše truditi. Ili odustati od onoga šta ne volite raditi i naći nešto u čemu se vidite i uživate. Dok nema revolucije na maloj skali i revolucije na širokoj skali će propadati. Sustav nikad nije valjao, valjale su samo poneke ideje. Država je tu samo da vam legalno naplati porez i ograniči vas. Morate naći svoju rupu, biti pametniji od toga.
Zvrk je u svom zagrebačkom životu sudjelovao u blokadi Filozofskog, doduše anonimno, kao i ostali. Je li taj duh prenio i u M.O.R.T., odnosno je li okupacija napuštenog dijela sinjske Vojarne, koja je u međuvremenu postala alternativna oaza Cetinske krajine, produkt proširene direktne demokracije ili su se te ideje i prije bile dio M.O.R.T.-a pa se proširile u Zvrka? Što se sad dešava s Vojarnom?
Kikos: Vojarna u početku nije bila nikakva politička ili aktivistička ideja. Bila je to ideja kako kvalitetno potrošiti višak vremena. Kasnije se to kanaliziralo u dobrom smjeru. Ali isto tako i napola propalo i prije požara. Vojarna su bili ljudi, prostor je tu bio možda desetina. Evo sad smo dobili novi prostor, ali nema ljudi koji bi povukli, koji bi išli glavom kroz zid ne gledajući financije i ostale čimbenike. Čini se da osim mozga mlađima fali i srca. Mi smo već potrošeni u tom smislu.
Zvrk: Skvotiranje vojarne se dešavalo neovisno od mojeg buđenja i uvida u pravo stanje stvari, tj. kako svijet zapravo funkcionira te razočaranja istim, barem onim političkim. Neke ideje poput direktne demokracije su sigurno ostavile traga, al ne znam koliko su u našoj ekipi uvedene, više smo koristili neke alate poput moderatora na sastancima udruge čisto da svi ne zjače u isti tren. Naravno, raspravljalo se i glasalo skupa o svemu bitnom. Šta se tiče M.O.R.T. sve potpisujemo skupa pa tako i planiramo poteze, svaki od nas ima svoje posebnosti i talente za djelovanje unutar našeg malog plemena. Nekad se nije lako dogovoriti, al kad se odlučimo napokon na nešto, onda smo složni, neumoljivi i nezaustavljivi u svojim namjerama. Tako smo i ovaj album napravili, stalo nam je do naših prijatelja i publike koja nas sluša al’ kad se podvuče crta, zapravo nas zaboli za sva mišljenja izvan benda. Mi smo došli tu da se prozajebavamo i stvaramo, život je sad živi ga bez straha, bez zavisti, bez zloće i kreiraj iz srca.
Ovo ljeto imali ste i europsku mini-turneju. Kako su vas prihvatili vani i kako je vama bilo?
John: Meni je bilo super. Putovali smo s bendovima Them Moose Rush, From Another Mother i Vizelj u kojima sviraju odreda vrhunski momci. Cijelo vrijeme smo se vrhunski zabavljali i smijali što se odrazilo i na svirke koje su prštale pozitivnom energijom. Što se publike tiče to su opet većinom bili balkanski gasterbajteri. Što i nije tako loše jer se ljudi s ovih prostora najbolje zabavljaju.
Dok nema revolucije na maloj skali i revolucije na širokoj skali će propadati. Sustav nikad nije valjao, valjale su samo poneke ideje. Država je tu samo da vam legalno naplati porez i ograniči vas. Morate naći svoju rupu, biti pametniji od toga.
Na kraju, klasično pitanje: što da očekujemo od nastupa u Vintage Industrialu? Kaos s vaše prošle svirke tamo teško ćemo zaboraviti, a sad se šuška da dovodite i Sulu, koji vam je producirao albume i koji je svirao s Milom u Riffovskom. Znači li to da ste postali kao jedan od onih velikih bendova koji imaju svoje tonce ili mu se čisto skače? Hoćete li svirati „Malog Isusa“ i zašto ne?
John: Jedva čekam tu svirku jer mi je to možda najdraži prostor. Dosad je svaki put bilo predivno i bit će i opet. Šta se Sule tiče, još ne znamo hoće li se pojavit. Nadam se da će se pojavit jer ne možeš bit veliki bend ako nemaš Sulu Bulu. Za “Malog Isusa” ćemo još vidit. Set liste obično slažemo pola sata, sat prije koncerta. Ako dođeš i budeš totalno otkačena onda ćemo ga odsvirat baš za tebe.