‘Victims4life – žrtve za život’ – ništa im nije sveto

U dvorani Gorgona zagrebačkog Muzeja suvermene umjetnosti održana je kazališna misa s jasnim financijskim planom, uz ispovijed i pokajanje žrtava zemljopisa koje, deset godina kasnije, i dalje provociraju.

‘Victims4life – žrtve za život’ (Foto: Rona Žulj)

Predstava Rone Žulj i Mirana Kurspahića u rujnu ima samo dvije izvedbe, 15. i 16. i ako imate averziju prema dekadenciji hrvatstva i nekoliko sati, uhvatite je, a ono barem zbog glume Svena Jakira i jedinog od njih trojice koji je igrao u Hameltu, zasad, Deana Krivačića, koji glume bolje od Mirana, ali to je ok, jer on bolje od njih režira. Sva trojica majstorski plešu prema koreografiji Petre Valentić, fotomontaže potpisuje Vanja Vascarac, a dizajn Barbara Bjeliš. U koprodukciji svježe osnovane kazališne družine “Rebel” i festivala Ganz nove perforancije a uz potporu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i Ministarstva kulture Republike Hrvatske, predstava imitira vjerske rituale i kombinira ih s nogometnim ludilom. Publiku stavlja u poziciju ravnatelja kazališta i tako karikira strukturu samog kazališta, ali i put od teksta do izvedbe.

Glumci glume sami sebe, a njihovo postmoderno hodočašće počinje himnom i čednom golotinjom, odnosno slaganjem oltara domovine uz koji su zahvalili pokroviteljstvu. Pred oltar su konstantno donosili rekvizite poput ploče na kojoj piše “Vukovar” ćirilicom ili plinske boce, a u pozadini je križ od stiropora, koji se vidi i za vrijeme videa. U drugom dijelu, nakon pokajanja i spoznaje da je nogomet najveća svetinja, dolaze u dresovima reprezentacije te razotkrivaju vlastite braniteljske korijene i veze s političkim vrhom, uz neizostavan pršuting i fotomontaže “sjećanja” na devedesete.

Sad, moguće da sam nehrvatica, a moguće da je od gomile koncerata, ali moram prigovoriti da su u odnosu na ostale zvukovi nogometa i komentatora bili preglasni, što vjerovatno i samo ima neko značenje, ali bilo je u prevelikom kontrastu blaženom domoljublju prvoga dijela. U svakom slučaju, financijski plan koji je predstavljen kroz usporedbu kazališta i crkve izgleda uvjerljivo, a prikazane brojke su ustvari zastrašujuće edukativne.

‘Victims4life – žrtve za život’ (Foto: Rona Žulj)

Isto tako, da ipak ne bi ispalo da Victims4life – žrtve za život na pozornici imaju tri bijelca koji ignoriraju slona u prostoriji zvanog obiteljsko nasilje, u jednoj toliko nadrealnoj situaciji da je ustvari bila potpuno realna, natjerali su publiku da uz zvuk premlaćivanja ispija kavicu i s njima komentira parking i vrijeme, a sa crno-bijele fotografije (koju je u prethodnoj sceni dobio netko par redova ispred) smiješio mi se jedan od generala s dosjeom. Znači, nije za one slabijeg želuca, tj. potpuno normalno u hrvatskoj svakodnevici. Općenito, publika je prihvatila šale i sudjelovala u svojim ad hoc ulogama žrtava, smijući se realnosti koja je u običnom kontekstu poprilično deprimirajuća, ali uz kazališni miris šampanjca može biti duhovita.

MSU je super prostor za teatar, pogotovo za performativni, koji ruši granice između likova, glumaca, scene i publike. Donedavno su takve predstave bile zaštitni znak &TD-a (koji se također bezočno spominje), ali sada pronalaze nove prostore, slobodne od bojkota ili cenzure. Bez dodatnih spojlera, Žrtve za život ne treba posebno hvaliti jer ionako dolaze od ekipe od koje se očekuje mnogo, temeljem njihovog dosadašnjeg prvenstveno kazališnog rada i iskustva. Na tom tragu, ustvari ni ne mogu ocijeniti predstavu, niti mogu znati je li Sven dobro odglumio sam sebe, ali mogu im sugerirati da postave više tog Hamleta – pa ono barem da mogu reći da su svi u njemu igrali.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X