U zagrebačkom Vintage Industrial Baru u srijedu 2. listopada po peti put su nastupili ukrajinski stoner doom prvaci i otvorili osmu sezonu programa Good Vibrations u organizaciji Hangtime Agency.
Šesti put u Hrvatskoj, a peti put u sklopu Good Vibrationsa (nastupili su još u šibenskom Azimutu 2014.), ukrajinski rado viđeni gosti Stoned Jesus na turneju kojom slave 10 godina postojanja poveli su kijevski progresivni bend VOVK koji je tek izdao svoj prvi album “Lair” i predstavio ga zagrebačkoj publici. Na posljednjoj pjesmi koju su u Vintageu svirali, “My Own Private Thoughts”, koja traje preko 9 minuta, priključio im se vokal Stoned Jesusa Igor. Popeo se na binu, otpjevao svoje i otišao, a VOVK je još 6-7 minuta prašio.
Pjesme VOVK-a podijeljene su na segmente, ili muzičkim vokabularom stavke, a basistu i vokalu Oleksandru na većini njih kao drugi vokal uskače gitarist Oleksii. U jednom trenu mi se učinilo da i bubnjar Dmytro pjeva, ali temeljitim istraživanjem YouTubea utvrdila sam da je to bilo netočno. Po stilu su me na trenutke podsjetili na domaće Them Moose Rush, koji imaju skroz drugačiji vokal i dosta su dinamičniji, a po teškim dionicama i na Stoned Jesus pa je jasno zašto su ih i poveli na turneju. U toj zadnjoj pjesmi imali su jedan dio koji je skoro pa preslika gitare iz pjesme “Jambi” jednog benda koji bolje da ne imenujem da ne ispadne da ga baš u svakom tekstu spominjem (iako sam ih, lingvistički gledano, upravo spomenula).
Ne znam je li prošlo pet minuta i Stoned Jesus već su krenuli s uvodnim rifom “Occult” na koji su nastavili “Red Wine” s istog albuma “First Communion” iz 2010. Tek nakon relativno nove stvari “Thessalia” s albuma “Pilgrims” iz 2018. napravili su prvu stanku i pozdravili svoju dobro poznatu zagrebačku publiku, a Igor je zamolio ljude da ne puše jer se malo prehladio, što publika, naravno, nije skroz ispoštovala, ali bilo je puno manje cigareta nego inače na koncertima.
U prvom dijelu koncerta odsvirali su i meni omiljenu stvar “Electric Mistress”, odnosno njezinu skraćenu verziju, što im je oprostivo jer na albumu “Seven Thunders Roar” iz 2012. traje skoro 9 i pol minuta. Spojili su je s odličnom pjesmom politički nekorektnog naziva “Indian” s istog albuma. Nije bilo prekida ni prije “Black Woods” s prvopričesnog albuma, a taman kad su basist Sergii i bubnjar Viktor teškim uvodnim rifovovima pomogli publici u razgibavanju vratova, Igor je primijetio onih par neposlušnih pušača i uljudno zamolio “jebene kretene” da prestanu pušiti: “Stvarno, ljudi. Zar ne možete izdržati jedan jebeni sat bez nikotina?” Moguće da se netko na to nasmijao pa se Igor skroz razljutio i napravio nešto što sigurno ne bi da je zdrave glave i tijela, poželio tim nesretnicima da dobiju rak danas i umru sutra.
To je, bez ikakve sumnje, spustilo atmosferu. Nije ga publika izviždala, ipak Zagreb voli te čudne Ukrajince, ali mogao je reći 1000 drugih rečenica kojima ne bi odavao svoj bijes. Na pamet mi pada da je mogao zamoliti pušače da stanu u zadnje redove, da barem nisu blizu bini kad ispuhuju svoje otrove. Mogao je zamoliti organizatora da stavi obavijesti po klubu kakve je onaj neimenovani bend imao prije svoje svirke u Beču, u svim WC-ima, na hodnicima, na tribinama. Mogao je, poput tog benda, ekipu iz osiguranja zamoliti da upozore pušače, iako ih po nekoj logici iz kluba u kojem je pušenje dozvoljeno ne bi smjeli izbaciti. A mogao je i nakon treće pjesme reći “pliz nemojte pušiti”, to je isto ok. Ali, što god da napravio, valjda mu je prošlo kroz glavu da to možda i neće upaliti i da to nije razlog da se ljuti na ljude koji su ga došli slušati. Uostalom, ako sam ne zna način, može se uvijek zapitati kako bi neki od bogova rokenrola, npr. Keith Richards, odsvirao nastup s prehladom (dakako hipotetski govoreći, jer svi znamo da se Keith ne prehlađuje, jer je on jebeni Keith Richards).
Nakon što se uvjerio da mu je publika oprostila to s rakom i prihvatila “Water Me”, Igor je ipak pokazao toplije lice i zahvalio, malo smekšao čitavu situaciju uz pomoć onoga zbog čega smo tu i došli – muzike. Zadnje dvije stvari bile su sa “Seven Thunders Roar”, prvo “Bright Like the Morning”, a za sam kraj ostavili su megahit “I’m the Mountain”, koji je sad već poznati neregistrirani mješoviti zbor VIB, kao i svaki put, otpjevao s njima. Malo su izmijenili ritam pjesme, odnosno ubrzali su pojedine segmente da bi prikratili tog giganta od 13 minuta. Prije zadnjeg stavka, publika nije mogla suzdržati aplauz, a nakon još malo planinskog duha, nije dugo morala pozivati na bis. Kamenovano-napušeni isusovci vratili su se i odsvirali još “Here Come the Robots” da ne bi ispalo da nisu svirali ništa s albuma “Harvest” iz 2015.
Kad su 2014. prvi put došli u Zagreb, to mi je bio jedan od prvih koncerata u VIB-u i vjerujem da nisam bila jedina koja se ove srijede osjećala kao Stoned Jesus veteran. U Zagrebu se i oni osjećaju kao doma, pa im eto pobjegne i koja obiteljska psovka, ali dobre vibracije brzo su ponovo prevladale i ostale tu do kraja svirke. Priznat ću, i sama sam bila među neposlušnima koji su ipak zapalili koju, što na Toolu u Beču (zanimljivo) nisam napravila, ali isto tako sam se suzdržavala jer jebiga Igor nije Keith, a i zato što ni sama nisam sklona nikotinu u trenucima kad su mi dišni putevi blokirani.
Oko 23:20 kormilo je preuzeo DJ Kneža, koji inače ove subote slavi svoju desetogodišnjicu programa Dance Hard, s totalno drugačijim repertoarom. Kad je par minuta prije 2 pustio klasik The Beach Boysa, označio je da je još jedna srijeda uz Good Vibrations gotova, i to, rekli bi Perica i Branimir nekoć, S8E1.