Beogradski kantautor Nenad Marić aka Kralj Čačka u petak je sa svojim pratećim bendom stvorio prvu značajniju sponu sa zagrebačkom publikom.
Kad se samo pogleda par dana unatrag što je sve koncertno protutnjalo kroz Zagreb, može se reći da nema čega nije sve bilo, o ostatku listopada da se i ne govori, a samo je petak jučer vrvio od važnih koncertnih klupskih događanja na urbanoj nam sceni. Čak toliko da se i mala redakcija ovog portala pošteno rastegnula da sve to polovi. Pa sad, iskreno mi je stvarno teško reći koliko uporišta u stvarnosti ima onaj urbani mit da je Zagreb krcat folkotekama i da ‘svi mladi’ odlaze tamo. Osobno, nemam pojma, jer na takva mjesta ne zalazim, no neka poanta ovakvog uvoda bi trebala biti, hajmo reći da je situacija ‘pola-pola’. Nek’ je poanta da veliki grad treba nuditi dovoljno izbora za sve ukuse, jer valjda je to poanta velikog grada. Ali slušati kojekakva cendranja onih koji nisu na terenu svaku drugu noć i ne vide stvari iz prve ruke uistinu su besmislena.
Ako se pitate čemu ovakav uvod uopće, onda trebam reći da je on upravo zbog Kralja Čačka. Nekako kad god su njegova rijetka gostovanja u Zagrebu, neki dio mene se nada da će to ime koje je de facto neka vrsta diverzije potegnuti na koncert i one kojima je Lepa Brena prva asocijacija kad čuju riječ ‘Čačak’ u nekom kontekstu, zbog onog njenog davnog povezivanja tog grada sa „šumadijskim rokenrolom“, štogo to značilo. Dosad sam mislio da takve (ako uopće šeću u večernjim satima ovim gradom) možda odbije neka trivija poput cijene ulaznice, pa se sinoćnji besplatni koncert održan u Močvari u sklopu manifestacije „Srpska kultura u Republici Hrvatskoj“ mogla činiti prvom pravom prilikom za tu vrstu ‘padobranaca’.
No prevario sam se. Ekipa koja sluša cajke je vjerojatno isuviše dobro informirana u svom fahu da joj se ne može u Zagrebu podmetnuti tamo neki ‘nikad čuo’ Kralj Čačka. Okej, lako za takve. Time i dosta o njima. Veći je problem neinformiranost potencijalne publike za piscem, poetom i glazbenikom Nenadom Marićem, koji djeluje pod spomenutim imenom. Iskreno, velika neinformiranost vlada u redovima onih koji primjerice u dva dana razgrabe pola kapaciteta Arene za koncert Balaševića koji će tamo zasvirati na Štefanje, ili onih koji, recimo jednog Zorana Predina još uvijek drže za neprikosnovenog urbanog barda.
Možda je to djelomično zasluga užasa znanog kao formatirane radio stanice, no opet nisu ni one, valjda, jedini kanali za neke novitete. A ne treba gubiti iz vida da ni ovakvi specijalizirani portali možda nemaju bogznakakav doseg. Jer da je imalo bolja situacija s ove strane vječito od mainstreama potiskivanog urbanog & intelektualnog, upravo bi Kralj Čačka bez problema punio kapacitet jedne Tvornice. Iz razloga jer teško da se na cijelom Balkanu može naći ljepše formuliran lirski sklop svima nama jasne poetike žvakanja ljudskih sudbina u mašinerijama rođačkih kapitalizama i vječitog podgrijavanja bljutavih nacionalizama, sklop koji diše kroz glazbeni šarm bluesa, rocka, čak i šansone, ako želite, u emotivnoj patini kakvu u svjetskim razmjerima možemo pronaći kod jednog Toma Waitsa (a da nije njegova nemušta kopija, već eto, balkanski original).
Kralj Čačka je cijeli jedan sklop našeg svakodnevnog spleena, našeg urbanog poraza u kojem se cijelo vrijeme batrgamo. I upravo se u Marićevim pjesmama tako lako pronaći i poistovjetiti se, bilo da pjeva o nedohvatljivoj sreći koja je za ovog života osigurana samo našim avatarima na mreži, o hektičnoj jurnjavi na posao i strahu od šefova, kao i o možda najbolje uglazbljenom lakonskom šefovskom laprdanju koje je ogledalo svih naših firmi u kojima su mnogi prisiljeni tavoriti. Isti taj Kralj Čačka je u stanju ispripovijedati tj. o(t)pjevati široku sliku kroz duboko osobni emotivni rakurs, a usuđujem se reći i uspjeti cijeli (ovdašnji) život formulirati kroz jedan stih kad je to potrebno, kao što je to učinio u pjesmi „Spusti svetlost na put“ kad otpjeva: „Nazad ne mogu, napred da idem moram, daj mi snage da izdržim do početka“.
No opet, i ja sam prokleti optimist i nakon što sam ga u Zagrebu dosad dvaput gledao, mogu reći da se sinoć ‘pomaknuo kamen’, što bi rekao Goran Bare. Mogu reći da se stvorila neka spona između njega i nekih dvjestotinjak posjetitelja u Močvari, da je zaiskrio neki nukleus nekih budućih jednako pozitivnih ishoda, jednak onom kojem sam svjedočio ovog ljeta na njegovom beogradskom Beer Festu gdje je ta magija poput neke nevidljive izmaglice iznad glava brojne okupljene publike sve povezivala u jedno emotivno super-biće, ono ‘biće’ koje pomaže da se ‘izdrži do početka’ u ovoj stvarnosti nakon takvih glazbeno-poetskih seansi.
I Marić i bend su sinoć isporučivali pjesmu za pjesmom u nepretencioznom stilu, ali ipak nekako pogurnuti činjenicom da moraju završiti do 22:30 sati, za kad je bio najavljen DJ program u Močvari. I kad je došao trenutak oproštaja, bio je iskren poziv publike da Kralj Čačka izađe na bis. DJ program je mogao pričekati, taman da mlađarija koja je banula u klub upije djelić prave koncertne atmosfere.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
