Trilogija je uspješno zaokružena, a Vlado Simčić Vava nas je uspješno podsjetio kako je pojam da živimo u ubrzanim vremenima možda samo iluzija…
Vlado Simčić Vava zaokružio je svoju ambijentalnu instrumentalnu trilogiju dugosvirajućim izdanjem „Cinemascope Blues“. Kao domaći izdanak contemporary music arta odlučio je zaobići CD kao format te objavio vinil i prateći kvalitetni mp3 zapis za sve one situacije kad se slušatelj ne može prepustiti već zaboravljenim čarima preslušavanja albuma koje jedino prekine ustajanje iz naslonjača kako bi se ploča okrenula na gramofonu.
„Cinemascope Blues“ se može gledati kao snimanje pejzaža, samo što Vava umjesto kamere u ruci drži električnu gitaru kojom radi orise horizonta i hvata igre „svjetla i sjena“. U gitarskoj slide maniri Rya Coodera svemu daje i osjećaj ceste. Meditativnu priču koju započinje „Here Comes the Last Waltz“ na A strani zatvara s „Amazing Grace“ čime svoje putovanje smješta u fiktivni američki krajolik. Ili je to samo povlačenje paralele s jednim (uglavno) zaboravljenim detaljem iz domaće diskografske prošlosti „Rijeka-Paris-Texas“ i Rijeke kao mjesta u kojem živi jedna drugačija slika Amerike? Crtica koja samog Vavu geografski određuje?
B strana nudi veću raskoš slide gitare s prvom „Empty Glasses“, preko „Encorea“ do finala u naslovnoj „Cinemascope Blues“.
Kao i svaki ambijentalni album i za ovaj postoje posebne prigode za preslušavanje. Za situacije kad čovjek za prevrtanje vlastitih misli u glavi treba zvučnu podlogu i kad bilo kakva asocijacija na kreaciju pjesme može samo predstavljati distrakciju. U tom smislu Vava je pogodio srž. Nije eksperimentirao sa stilovima, čvrsto se držao niti vodilje i nije „Cinemascope Blues“ opteretio eventualnim nepotrebnim gitarskim dokazivanjima. Dokazao je jednu sasvim drugu vrstu virtuoznosti – potpunu predanost konceptu. A jedina zamjerka je to što je slobodno mogao uvrstiti još nekoliko skladbi. Ovako „filmski blues“ kao da se izvrti prebrzo. Koliko god ta tvrdnja zvučala kontradiktorno, jer za dobre stvari nekako neočekivano uvijek imamo dovoljno vremena…
Ocjena: 8/10
(Dallas Records, 2011.)