Doista velik broj zainteresiranih pohrlio je sinoć u Savsku uživo doživjeti susret sa višestoljetnom tradicijom grlenog pjevanja u izvedbi tuvanskoga kvarteta Huun Huur Tu.
Ekipa iz Vintage Industrial Bara u posljednje vrijeme sve češće dovodi program iz najudaljenijih krajeva svijeta, pa nas je tako ni deset dana nakon gostovanja japanske rock atrakcije Guitar Wolf počastila s još jednom, zvučno sasvim različitom azijskom poslasticom. Riječ je o sinoćnjem koncertu skupine Huun Huur Tu koja dolazi iz daleke republike Tuva koja danas pripada Rusiji, a nalazi se na samoj granici s Mongolijom.
Od početka devedesetih ovaj sastav promovira svoju kulturu i glazbenu tradiciju, a nastupali i surađivali su s raznim svjetskim zvijezdama od Ryja Coodera, preko bugarskih zborova do irskih folk velikana The Chieftains. Najpoznatiji su po specifičnoj tehnici grlenoga pjevanja kojim istovremeno proizvode dron i melodiju, a izvode glazbu staru i po nekoliko stoljeća u pratnji instrumenata čija povijest seže jednako daleko.
Koncerte poput ovoga uglavnom smo naučeni gledati u drugačijem ambijentu, u koncertnim dvoranama poput Lisinskog ili barem u sjedećoj varijanti, pa je zanimljivo da je sinoćnji nastup održan u punokrvnom klubu poput Vintage Industriala. Domaća publika uvijek voli pogledati nešto egzotično, atraktivno i drugačije, pa ne čudi da je i sinoć pohrlila u velikom broju dupkom napunivši prostor u Savskoj.
Budući da dim škodi osjetljivim glasnicama ovih pjevača, publika je bila zamoljena da se suzdrži od pušenja i ta je molba uslišana, pa je čak i ventilacija ugašena kako bi zvuk bolje dopirao do okupljenih. Sve dok “nepoznati genije” nije kresnuo nekakav mirisni štapić koji je, premda u dobroj namjeri napravio više štete od cijele šteke cigareta. Al’ dobro sad.
Huun Huur Tu je u četveročlanoj postavi i više nego uspješno prezentirao svoju muzičku baštinu. Osim spomenutoga specifičnog grlenog pjevanja, svi članovi imaju i divne pjevačke glasove, a glazbeno stvaraju asocijacije na slike iz nomadskog života svojih plemena, pa smo tako čuli skladbu koja zvuči poput konjičkoga kasa i drugu koja oponaša zvuk karavane deva. Pjevanje poput njihovog obično se prakticira u okružju visokih planina gdje zasigurno divno odzvanja krajem, ali i zvuk u punom klubu je bio izvrsno složen i dočarao nam je na koji način bi to moglo zvučati u izvornom okruženju.
Ulogu frontmena je preuzeo Sayan Bapa koji nam je predstavljao egzotični instrumentarij na kojemu Huun Huur Tu izvodi svoje pjesme o kraljevima, princezama i životu u pokretu, a isti uključuje razna gudačka glazbala sa žicama od konjskih dlaka, flaute i udaraljke koji svi redom nose nama teško izgovorima imena kao što su dünggür, doshpuluur ili igil, azijska verzija instrumenta sličnog našim guslama. Njihov zvuk odveo nas je na putovanje kakvo rijetko možemo doživjeti, a sudeći po broju posjetitelja ne bi bilo zgorega doskora ponoviti susret, ali možda ipak radije u ambijentu primjerenijem njihovom delikatnom izričaju, gdje ih se može koncentriranije pratiti bez žamora publike i zveckanja boca.