Huun Huur Tu –  new age nije uvijek odgovor na naše pitanje

Huun Huur Tu… Zgodan rezultat potrage za nečim eteričnim, duhovnim i avangardnim. Kako uopće uspijeva zadovoljiti postavljene kriterije, a radi se o običnoj folklornoj i etno glazbi?

  • 11
    Shares
Huun Huur Tu (Foto: Wikipedia)

Mnogi će ljudi reći da njuejdževske meditativne skladbe liječe njihovu dušu i smiruju prenapete živce. Međutim, spiritualnu snagu i značaj te glazbe treba promotriti u okviru new age-a kao svjetonazora, pokreta i ideologije. On se, naime, zalaže za jedinstven pogled na svijet, afirmira vrijednosti ekologije, feminizma, pacifizma, ezoterije, klasičnih religijskih sustava Istoka i Zapada, moderne znanosti  itd. U svemu tome važni su ciljevi čovjekov razvoj i samoostvarenje.

Doista ne postoji razlog zašto ne bismo, ako ugledamo ispred sebe švedski stol, prihvatili raznovrsnu ponudu hrane te slobodno odabrali mirise i okuse koji su nam primamljivi, obroke koji će nas zasititi. No čini se da ova usporedba nije najsretnija jer je formiranje svjetonazora puno ozbiljniji pothvat od hrvanja s gladnim ustima te je pitanje možemo li biti toliko ambiciozno bahati te tvrditi da jednako dobro poznajemo, primjerice, islam i kršćanstvo te smo sposobni preuzeti najbolje elemente tih sustava i stvoriti novi – drugačiji i moćniji. Velika je vjerojatnost da ipak nismo svestrani eruditi koji bi to mogli napraviti na način koji nije banalan. Stoga, možemo zaključiti da new age nije loše zamišljen; sinkretizam je sam po sebi privlačan, a valja nas i osvijestiti da nonšalantno odlaganje plastičnih boca na obližnju livadu nije poželjno rješenje.  Međutim, bez obzira na važnost i konstruktivnost ekologije ili, recimo, feminizma u nekim oblicima, new age je u cijelosti realiziran na površnoj razini i kao takav često samo u službi kapitalizma. Dakle, događa se da netko umoran od pisanja molbi za posao ili bijesan zbog arogantnih, nepravednih i zahtjevnih šefova te predugog radnog vremena počne meditirati i vjerovati u nebuloze samo kako bi se doveo u red i sačuvao zdrav razum jer će na taj način uz manje negativnih posljedica nastaviti funkcionirati u društvu na koje je osuđen. U paketu s tim dolazi i glazba –  relaksirajuća, sporoga tempa, nježne melodije, često instrumentalna, a ako pak sadrži vokale, onda su nenametljivi. Te su pjesme prividno spiritualne, ali da nije potrebno ništa više od iluzije potvrđuje i sama činjenica da ljudi koji ih slušaju primarno ne planiraju postati nekakvi asketski nastrojeni mistici nego samo teže tome da se pročiste od trenutnih briga, tj. čitavog intelektualno-emotivnog kaosa.

No što ako time nismo zadovoljni i želimo dublje, iskonsko duhovno iskustvo i tragamo za glazbom koja će nam ga moći pružiti, a pritom nismo previše zagrijani za gregorijanske korale? Tada se obraćamo nečem doista posebnom, a to je tuvanska folklorna glazba čiji je jedan od glavnih predstavnika bend Huun Huur Tu. Međutim, od takvog bismo žanra, površno gledano, očekivali samo jednostavnost i primitivnost, a ne komunikaciju s višom dimenzijom postojanja. No objasnit ćemo u čemu je tajna. Legnemo li na krevet dok s naših zvučnika, tiho ili glasno, dopire pjesma „Legend“ u izvedbi prije spomenutog benda i bugarskog zbora Angelite, najprije ćemo osjetiti golicanje u leđima, a potom trnce koji prolaze cijelim tijelom. Ono što na nas djeluje tako magično je ustvari tuvansko grleno pjevanje. Radi se o jednoj varijanti alikvotne tehnike, a podrazumijeva da pjevač uz osnovni ton istovremeno proizvodi jedan ili više dodatnih, filtriranih i nama jasno čujnih. Tim se tonovima može oponašati pjev ptica, kovitlanje vjetra, strujanje riječne vode, zvuk konjskih kopita u kasu… To nam kazuje da je grleno pjevanje nastalo u dosluhu s prirodom, a u prošlosti, kao i danas, dio je šamanskih obreda. Ne znači samim time da je ono karakteristično isključivo za šamane, ali će nam uočavanje te veze pomoći da shvatimo zašto glazba o kojoj govorimo zadovoljava kriterij duhovnosti. Naime, šamani mogu kontaktirati s drugim, nevidljivim svijetom u kojem se nalaze bogovi te duhovi predaka, životinja i biljaka. Kako bi kontakt bio ostvaren, moraju promijeniti stanje svoje svijesti, a ponekad to čine padanjem u trans ili ekstazom, dok u drugim slučajevima važnu ulogu imaju pjevanje, osobite tjelesne kretnje i halucinogene tvari. Kad uspostave komunikaciju s tim svijetom, cilj im je, primjerice, primiriti duhove životinja i osigurati dobar lov ili pak izliječiti bolesne članove zajednice.

Nećemo ulaziti u raspravu o tome tko su doista šamani, jesu li mentalno stabilni i posjeduju li moći koje im se pripisuju, ali je činjenica da se radi o praksi koja ima dugu tradiciju. Stoga uočiti tehniku pjevanja kakva je prisutna i u drevnim ritualima nije beznačajno. Vratimo se zato početku skladbe „Legend“. Podvrsta grlenog pjevanja koju ovdje primjećujemo zove se kargyraa, a njezino je obilježje to da uz osnovni ton registriramo i dodatne od kojih jedan nalikuje na režanje. Neki ga uspoređuju s plačem deve koja je izgubila svoje mladunče. Pjesma je inače spoj dviju narodnih  – tuvanske „Morgul“ i bugarske „Pusta mladost“. Nakon uvodnog dijela u kojem se pojavljuje samo kargyraa uskoro se u izvedbu uključuje i ženski zbor čiji su milozvučni, eterični glasovi u odličnom kontrastu s grlenim pjevanjem. Čitav je album vrlo uspješan upravo zbog suradnje zbora i benda, a pripada prvoj fazi djelovanja Huun Huur Tua, u kojoj su se strože držali svoje izvorne folklorne glazbe. No ipak moram objasniti i zašto je ona kao takva zadovoljila moj kriterij potrage za avangardom.

Naime, ta glazba ušima europskog slušatelja zvuči veoma egzotično, kao da se radi o otkačenom eksperimentu, premda realno nije riječ ni o kakvoj avangardi.

Huun Huur Tu započeo je sa svojim radom 1992. Godinu dana kasnije objavili su svoj prvi album „60 Horses In My Herd“. Jedna od zanimljivijih pjesama na njemu je „Lament of the Igil“. Ovdje imamo priliku čuti drugu podvrstu grlenog pjevanja – sygyt. Uz osnovne tonove osjećamo i aromu začina koji nalikuju zviždanju, a na taj se način ponekad želi postići efekt puhanja ljetnoga povjetarca.  Primjećujemo i romantičan zvuk igila, jednoga od njihovih tradicionalnih gudačkih instrumenata, a o tome nam svjedoči i sam naziv pjesme pa ne može doći do zabune.

U glazbenom su smislu i dalje slične kompozicije sa sljedećeg albuma. Izdvojit ću „In The Barren Desert, Only Me“. Skladba govori o univerzalno lošem osjećaju usamljenosti. Tako da proučavajući njezin tekst, kao i mnoge druge, vidimo da nam Huun Huur Tu osim egzotike nudi i one segmente u kojima se svi možemo pronaći, neovisno o kulturi, religiji i obrazovanju. U spomenutoj pustinjskoj pjesmi detektiramo neobičan zvuk instrumenta khomusa. Iz zapadnjačke perspektive pričini se da se njime postiže psihodelični učinak, a i melodija je vesela pa sve zajedno djeluje zbunjujuće kao kontekst za stihove o samoći.

No s vremenom nas ovi Tuvanci sve manje zbunjuju jer u svoj izričaj unose zapadnjačke elemente. Poslušamo li, primjerice, njihov album „Eternal“ iz 2009. koji je nastao u suradnji s Carmenom Rizzom, uočit ćemo da je ovdje grleno pjevanje zastupljeno u minimalnoj mjeri, a elektronika nalazi svoje mjesto u stepama i planinama, među stočarima i šamanima. Dakle, folklorna glazba se postupno pretvorila u etno i time postala prihvatljivija široj publici. Uklapanje tradicije u suvremene tokove nije negativna pojava, mijene i kombinacije žanrova čine glazbu bogatijom, ali je problem ako se tako gubi ono što je u njoj bilo upečatljivo. Što se tiče Huun Huur Tua, zanimljivo je poslušati njihove pjesme iz različitih faza djelovanja jer uostalom imaju dosta njih obrađenih u više varijanata. U svakom slučaju, tragamo li za nečim spiritualnim, sjetimo se Tuve i grlenog pjevanja jer  new age nije uvijek odgovor na naše pitanje.

  • 11
    Shares

Zadnje od Tema

Idi na Vrh