Poslije punih 18 godina, šabački punk veterani Goblini vratili su se u Močvaru, klub u kojem su održali prvi zagrebački koncert poslije kojeg su se, kako nam je sinoć ispričao Branko Golubović-Golub, odmah i raspali.
Upravo zbog činjenice da su prestali s radom točno u vrijeme kada su srpski bendovi u Hrvatskoj nastupali više nego ikad, Golub i ekipa kod nas nikad nisu dosegnuli status i popularnost kakvu imaju u svojoj zemlji. Tako je i Močvara u subotu bila tek ugodno popunjena, iako su Goblini stigli na krilima svježe objavljenog i zaista dobrog albuma “Jednina”.
Uz taj materijal vezan je i jedini kakav-takav prigovor jučerašnjem koncertu, točnije uz nedovoljnu zastupljenost novih pjesama. Rijetko mi se, gotovo nikad ne događa da na svirkama bendova koje slušam još od tinejdžerskih dana željno iščekujem predstavljanje aktualne ploče, no smatram da je “Jednina” previše kvalitetna da bi se na set-listi turneje koja nosi njezino ime našla sa samo tri skladbe. Da stvar bude gora, uz sjajan najavni singl “Meso” izveli su i dvije osobno mi najslabije nove pjesme “Žmigavac” i “Švić Švić”, ali ne i stvarno fenomenalne “Zapad-Severozapad” ili “Hvala vam”.
Sve ostalo zato je bilo za pamćenje – bend je bio nabrijan i brutalno usviran (usprkos manjim komplikacijama s bas pojačalom), a repertoar je priču o Goblinima ispričao ne zanemarivši niti jedno važno poglavlje, od eponimnog kasetnog prvijenca do izdanja iz druge, povratničke faze grupe. Nekoliko redaka vrijedi posvetiti i atmosferi koja je vladala u Močvari u kojoj su jedni uz druge stajali nekadašnji, danas već sredovječni punkeri i oni kojima su zadnjih godina prepustili svoja mjesta na ulicama i klupama. Skoro čitav koncert u prvim je redovima pratila i neizostavna šutka, a teško je bilo i prebrojati sve ‘Mišo Kovač trenutke’ u kojima bi se bend zaustavljao i prepuštao publici da pjeva umjesto njih.
Krenulo je s “U magnovenju” i odmah se vidjelo da nas očekuje opaka večer. Alen Jovanović i Leonid Pilipović, nekima poznat i kao član moćne i odavno upokojene garage rock formacije Džukele, svakako spadaju među najbolje gitarističke tandeme u povijesti punka, čije međuigre i sola svaku pjesmu podignu makar stepenicu više od studijskih izvornika. Vladislav Kokotović i Milan Arnautović razorna su, poput tutnjave vlaka snažna ritam-sekcija, a Golub je osim vokalno, u formi bio i po pitanju komunikacije s publikom i svojih neizbježnih tirada usmjerenih protiv ‘seljačina’ i svih drugih karikatura koje nas okružuju.
U Močvari se još jednom pokazalo i da Goblini imaju 10-15 pjesama neograničenog roka trajanja, nastalih u doslovno svim razdobljima njihove karijere. Tako smo, između ostalog, imali prilike čuti rane zajebancije “Cipjonka” i “Elesdi se vraća kući”, “Ima nas” i legendarnu obradu Videosexa “Anja, volim te” s „Magnovenja“, kao i “Voz“, “Ne trebam nikome” i Daleki put” s najmračnijeg im izdanja “Re-Contra”. Boje prošlog albuma “Roba s greškom” branile su naslovna stvar i bijesna “Deca iz komšiluka”, a na opće oduševljenje izveli su i “Marjane, Marjane” u znak sjećanja na neprežaljenog Tustu te “Tamaru” Borisa Novkovića, u finalu preseljenu na teritorij HC punka. Inače, ta je pjesma završila na repertoaru Goblina zahvaljujući Dr. Popu iz Atheist Rapa koji ju je, gostujući im na jednom davnom koncertu, počeo pjevati zafrkavajući Alena jer je prije rata neko vrijeme navodno svirao i u Novkovićevom pratećem bendu.
Regularni dio oko dva sata dugog nastupa okončan je spomenutom “Ima nas”, poslije čega su uslijedile još tri stvari na bisu, uključujući i “Za Lorenu”, posvećenu ženi koja se u tom trenutku nalazila u Močvari.
Da rezimiramo, jako dobar koncert, jedan od onih koji mi je s leđa nakratko skinuo 20 godina i vratio me u dane kada se baš sve činilo tako jednostavnim i mogućim.