Koncertni program Kapeca i Posavec uobličen u album donosi dovoljno razloga za posvećivanje pozornosti, ali pjesnikov jezik predstavlja minsko polje po kojem pjevačica nažalost prolazi s teškom mukom.
Pjevačica Maja Posavec i gitarist Ivan Kapec već dvije godine u Zagrebu redovito održavaju vrlo posjećen program nazvan “Večer s Cohenom” kojem odaju počast preminulom kanadskom pjesniku i kantautoru Leonardu Cohenu, a evo sad su njegov sadržaj konačno odlučili i studijski zabilježiti te objaviti u obliku istoimenog dugosvirajućega albuma.
Izdanje čini dvanaest pjesama iz raznih faza Cohenove karijere, od prvijenca “Songs of Leonard Cohen” iz davne 1967., pa sve do “Ten New Songs” s početka novoga stoljeća. Riječ je uglavnom o materijalu koji bi se bez mnogo dvojbe moglo proglasiti antologijskim, ‘best of’ sadržajem koji je stari bard redovno izvodio na koncertima nakon ponovnoga pokretanja karijere i turnejema u sklopu kojih je nastupao i u Hrvatskoj, točnije u Zagrebu i Puli, a s kojih je objavio i cijeli niz albuma uživo. Kapec i Posavec tako nisu zaobišli brojna ključna mjesta kao što su “Suzanne”, “Dance Me To The End of Love” ili “Famous Blue Raincoat”, no srećom ispušten je Cohenov vjerojatno najveći hit i općenito jedna od najobrađivanijih pjesama u povijesti, već bezbroj puta prežvakana “Hallelujah”.
Možda bi ukupni dojam albuma bio bolji da se par naših glazbenika odlučio na malo dublje grebanje ispod površine jer najbolji učinak postižu obradama koje su van najočitijeg prvog ešalona Cohenove pjesmarice, pa tako neupitno sviračko i pjevačko umijeće otkrivaju u brojevima kao što su “Joan of Arc” ili, recimo, “Alexandra Leaving”, a zanimljivi su i pokušaji odmaka od standardnog baladnog repertoara u pjesmama s albuma “I’m Your Man” kao što su “First We Take Manhattan” i “Tower of Song”. Ova ploča je, zanimljivo, najzastupljenija na “Večeri s Cohenom” jer pjesme s nje čine čak trećinu materijala albuma.
Kapec je izvrstan gitarist i aranžer što dokazuje činjenica da je sposoban sam na svom instrumentu isporučiti sat vremena glazbe koja ne postaje prečesto zamorna unatoč izostanku drugih glazbenika. To ne znači da bi aranžmanima škodio povremeni upliv bilo ritam sekcije, bilo nenapadnih solista, no Ivanovom se muziciranju nema što prigovoriti. Maja, pak, pjeva divno i bez prenemaganja u kakava bi vjerojatno mnoga druga vokalistica zabrazdila u želji da pokaže svu raskoš svojih pjevačkih sposobnosti. Maja tu raskoš pokazuje suptilno u okviru Cohenovih ograničenih melodija koje nijansira s puno strasti i umješnosti, pa još jednom kao primjer toga ističem finale sjajne “Joan of Arc”.
U čemu je onda problem koji nas priječi da prigrlimo “Večer s Cohenom” kao odličan tribute album velemajstoru balade? Odgovor, nažalost leži također u Maji i mukama koje prečesto muči s izgovorom engleskog jezika, probija se kroz njegove tekstove kao po minskom polju, pa prečesto na te mine i nagazi dok je sa strepnjom slušamo kako izvrće riječi koje zbog toga ponekad dobivaju pogrešan smisao i po više puta će nas u gotovo svakoj pjesmi natjerati da odmahnemo glavom i pomislimo kako je divna izvedba uništena jer umjesto “strategies” otpjeva “stragedies” i slično. Moramo se upitati jesu li Ivan i Maja svjesni takvih grešaka te im nije do njih stalo dovoljno da ponove “take” ili nemaju osjećaj za jezik na kojem snimaju pjesme.
Ako vam je stalo do domaćih albuma posvećenih Cohenu, valja se prisjetiti da je 1999. Ibrica Jusić snimio upravo takvu ploču pod nazivom “Hazarder”. Na njoj je na hrvatski preveo isto tako dvanaest Leonardovih pjesama, mnoge od njih iste one koje su obradili Ivan i Maja. Moram priznati da mi je nakon slušanja “Večeri s Cohenom” prvi poriv bio pustiti upravo Ibričin album jer ovaj ipak otkriva koliko se autorstva može uspjeti upisati u Cohenove pjesme pa da, premda stare i poznate, postanu ujedno i nove i vlastite.
Ocjena: 6/10
(Aquarius Records, 2019.)