Može se reći da s Jagatićevim tekstom ‘Vrijeme Idi(j)ota’ gotov ‘calm like bomb’ period jer ga naziv te pjesme grupe Rage Against The Machine možda najbolje dočarava. Možda dolazi vrijeme za polarizaciju, ali definitivno i za preustroj nekih tijela i susret s prošlošću koja nije bila nimalo junačka, bar kad je u pitanju odnos HGU-a prema KUD Idijotima.
Prolog povoda bio je sadržan u ovogodišnjoj odluci nezavisne glazbene novinarske nagrade Rock&Off da se ugasloj pulskoj grupi KUD Idijoti dodijeli nagrada za životno djelo. KUD Idi(j)oti su dakako prošle godine bili nezaobilazni iz dva razloga. Jedan je bila objava autobiografije „Život s Idi(j)otima“, Nenada Marjanovića – Dr. Frica, bivšeg basista grupe, a drugi dokumentarni film „Tusta“ redatelja Andreja Korovljeva o životu prerano preminulog Branka Črnca – Tuste, legendarnog frontmena KUD Idijota. Slobodno se može reći da su ta dva djela bez ikakve ciljane i orkestrirane PR kampanje pobudila veliki interes ljudi diljem cijele regije. Spontano i instinktivno. Kao da su bili okidač za neko buđenje mnogih iz kome da bi s nekim olakšanjem na duši izgovorili ono poznato: „Ja sjećam se“.
„Prvi smo javno progovorili o tržištu i onome što nas čeka nakon raspada Jugoslavije. Dok su naše kolege uživale u nacionalnoj suverenosti, mi smo shvaćali da nam se skraćuje životni prostor i da se nad nama pokušava izvršiti kolektivna lobotomija.“, riječi su Nenada Marjanovića – Dr. Frica u njegovoj autobiografiji, riječi koje su došle kao uvertira u sve ono što se grupi počelo negativno događati početkom devedesetih nakon objavljivanja albuma „Glupost je neuništiva“.
Kako je tada izgledao medijski prostor Marjanović kratko i jasno secira bez imalo zadrške par poglavlja dalje, pa ću i tu posegnuti za citatom knjige: „Kritike albuma (‘Glupost je neuništiva’, op. a.) gotovo da nije ni bilo. Ono malo novina koje se nisu bavile Tuđmanom i Miloševićem bavile su se Izetbegovićem, ali za muziku nije bilo prostora. Svojih ‘pet minuta’ dočekali su Mate Mišo Kovač i Zlatko Pejaković tvrdeći da su ih jebavali u prijašnjem sustavu. Fakti im nisu išli na ruku, no rukama i nogama su grabili ka guzicama novih vlasti. U domovini se pojavio povratnik iz Australije, stanoviti Marijo Ušić, a raspjevali su se pokojni Tomislav Ivčić i Ivo Fabijan. Jedini odvratniji od samog rata bili su konvertiti, pizduni i besramni estradni ratni profiteri koji su svoju karijeru gradili na muci naroda. Obrazac im je bio identičan. Svi su morali pjevati Titu, svi su i ranije vjerovali u boga i svi su sanjali suverenu i samostalnu državu. Svi oni u biografiju su ubacili poneko loše iskustvo iz Srbije, svi su imali u obitelji nekog nepravedno ubijenog ujaka i svi su krišom u krugu obitelji razgovarali o Bleiburgu. (…) Rat nas je dodatno motivirao, ideološki profilirao, od nas stvorio glasnogovornike onih na kojima se lomila ratna privatizacija, onih koji nisu pristajali da im političko jednoumlje zamijene nacionalističkim jednoumljem. (…) Sve to nas je održalo na životu, naša svirka postala je kod jednog dijela ljudi razlog za okupljanje i druženje istomišljenika. Kako se prostor slobode smanjivao, povećavao se i otpor, no rat je bio odličan razlog za zatiranje urbane scene i ljudskih sloboda, a otimanje tvornica postao je nacionalni sport popularniji od nogometa. Ljudi su ginuli, gradovi su gorjeli, izbjeglice su bježale, rat se udomaćio, a mešetari, smeće u ljudskom obliku bogatili su se na muci ‘napaćenog naroda’, onog istog naroda na kojeg se pozivao Zdravko Mamić.“
Ono o čemu Marjanović također otvoreno progovara u knjizi je konkretan odnos Hrvatske glazbene unije prema članovima KUD Idijota: „Ono što je bilo skroz abnormalno je petljanje određenih strukovnih udruženja u naše živote. HGU (Hrvatska glazbena unija), udruženje čiji članovi nikada nismo bili, vodio je žestok rat protiv nas. Alergija na sve što smo predstavljali mogla se objasniti ljudskom zločestoćom, a nerijetko i zavišću, klasičnom ljubomorom. Ovo svojevrsno muzičko krilo HDZ-a osnovali su propali muzičari, frustrirani i iskompleksirani nedojebani svirači da bi na grbači uspješnijih od sebe stjecali status u društvu, materijalnu dobit i utjecaj. Kazniti nekog tko nije tvoj član nije padalo na pamet niti partiji u vrijeme Informbiroa. Na krilima nacionalnog sladostrašća i svekolike ekstaze, određeni ljudi su se pokušali obračunati s nama ne shvaćajući da nam ne mogu ništa. Bili smo zaštićeni ‘svetim sakramentom’ koji se u narodu naziva poštenje. Nismo radili ništa što je protuzakonito, nismo nikom nanosili duševnu ni materijalnu bol niti smo kršili statut njihove udruge jer nam se jednostavno jebalo za njih. Udruga koja se postavila kao zaštitnik hrvatske suverenosti nije se potrudila zaštititi prava nas koji smo živjeli od muzike; nije kurcem mrdnula da nama koji smo punili klubove, prodavali ploče, nama koji smo uredno plaćali poreze, namete i ZAMP osigura status muzičara, čak niti glazbenika. Što bi rekao Franci (Blašković, op. a.): Muzičari sviraju da bi glazbenici imali od čega živjeti. Mi smo tada bili bez ikakvog socijalnog osiguranja iako smo živjeli isključivo od muzike, dok su ljudi oko nas zarađivali na našoj muzici. Uglavnom smo imali status poljoprivrednika ili ribara, a uspostavom samostalne, suverene i demokratske Hrvatske morali smo objašnjavati što sijemo, što žanjemo i što pecamo. Iako su na mirovinskom dobro znali da su nam poljoprivreda i ribarstvo lažne djelatnosti, postrojili su nas desetak muzičara da kažemo i pod krivičnom odgovornošću potpišemo kojim se ‘kulturama’ bavimo kao poljoprovrednici ili ribari. Ja sam napisao da uzgajam ‘kiseli kupus’, pokupio svoje dokumente i otišao.“ Iz poštovanja prema autoru, ovdje ću prestati s citiranjem knjige „Život s Idi(j)otima“, jer sve ovdje navedeno je samo uvertira u ono što Marjanović dalje objašnjava, a tu su i metode pritisaka spominjući dakako i imena aktera koji su njemu i ostalima zagorčavali život. Pa ako vas zanima, svakako pročitajte tu, možda i najvažniju prošlogodišnju knjigu, domaćeg rocka.
Uglavnom, nošen sjećanjima na te situacije iz prošlosti, glazbeni novinar Dubravko Jagatić je na portalu Nacionala u svojoj kolumni „GLASNO!“ napisao tekst koji je naslovio „Vrijeme Idi(j)ota“ i već u uvodnim rečenicama ušao u problematiku navevši tko sve stoji iza nagrade Rock&Off: „Direkcija takozvane nezavisne glazbene novinarske nagrade Rock&Off, koja zapravo nije nezavisna jer ju je pokrenula udruga Unison – Hrvatski glazbeni savez u suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja, odlučila je ove godine dodijeliti nagradu za životno djelo punk rock grupi KUD Idijoti. Osnivači Unisona su HDS – Hrvatsko društvo skladatelja, HGU – Hrvatska glazbena unija, HUIG – Hrvatska udruga istaknutih glazbenika, HUOKU – Hrvatska udruga orkestralnih i komornih umjetnika te HUZIP – Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava.“
U tekstu Jagatić također navodi problematiku iz devedesetih: „Naime, sredinom turbulentnih devedesetih KUD Idijoti su zbog svog beskompromisnog antiratnog stava (‘Jebem ti rat’), dosljedni svojoj opozicijskoj punk politici (‘Fuck the System’) bili na meti mnogih hrvatskih dušobrižnika u to vrijeme. Pa tako i Hrvatske glazbene unije kojoj su KUD Idijoti bili trn u oku. Štoviše, 1995. KUD Idijoti su se udružili s legendarnim istarskim bardom Francijem Blaškovićem i snimili prigodnu pjesmu za to vrijeme ‘Turbo cattolico’, zbog koje su vrlo brzo stigli na listu zabranjenih bendova na brojnim radiostanicama.“
Kolumnu je Jagatić jučer podijelio na svom Facebook profilu i dakako tarapana je započela.
„Dudo sad sam tek ovo vidio pa moram reagirati. Pobrkao si lončiće i zamjenjuješ teze, ali nažalost zlonamjerno. Subjektivno nije i objektivno, mada je dozvoljeno pa piši što hoćeš. Mogao si mi to reći neki dan na telefonu. Kao što smo i lani odgovarali na tvoja pitanja za novine, a onda se pojavio tekst bez naših odgovora u kojemu je u naslovu stajalo da smo neznalice. Enivej, kretati s ovakvim tezama i namještenim argumentima je suludo, da nisam ovakav rekao bih ti da si isti kao Bandić ili Karamarko u konstrukcijama. Jer kakve veze imam ja ili itko od nas, s HGU koja je pravila probleme KUD Idijotima? Tim više što sam tada krajem devedesetih u Vjesniku pisao protiv toga i branio i Idijote i ostale kad nisu mogli preko Bajakova bez čekanja, a tebi ovdje lajkaju današnji članovi i funkcioneri HGU-a? Jesu i oni krivi za bivše poteze organizacije? I sad po tebi mi ne bi trebali dodijeliti priznanje Idijotima, iako nemamo nikakve veze s onim što se događalo? I kad smo im prije mogli dati kad ovo postoji tek godinu dana? Nagrada je nazavisna ne zato što to lijepo zvuči, nego se baš nitko ne miješa u rad i izbor tih 77 novinara, a ne bi ni mogao jer su svi beskrajno svojeglavi. Većinu ih znaš pa znaš da nezavisnije ne može biti. Platforma je prvi put i napravljena tako da se nitko ne miješa u izborno tijelo, može se promovirati glazba po ultraliberalnim željama svakog ponaosob, što se jasno vidi i u nominacijama. I onda kad se omogući dodatrno otvarati medijski prostor za glazbu koju ne jebe većina široke domaće javnosti i prodaje se stotinjak CD-ova, eto tebe s terorijama zavjere. Ali bi ti kao redovitom članu HDS-a, koji je pisao u Cantusu, a ja nisam, ili radi na HTV-u, a ja ne radim, valjda trebalo biti jasno da je glupo generalizirati i sve ljude ili organizacije stavljati pod isti nazivnik? Najgore je kako ti uopće padne na pamet ovako prozivati frendove, ili barem ljude iz istog ceha? Znam da je poželjno pisati negativno jer zvuči atraktivno čak i kad je krivo, ali ovo je nešto strašno.“, napisao je u komentarima Hrvoje Horvat, glazbeni novinar i umjetnički direktor Rock&Offa.
Jagatić mu je odgovorio: „Ne nisam zlonamjeran već se sjećam. Sjećam se što je HGU značio brojnim rokerima tijekom 90-tih pa tako i KUD Idijotima i koliko je taj isti HGU nanio štetu i ozbiljno uplašio brojne muzičare svojim prijetnjama u vrijeme kada su glave padale samo tako. Kada su optuživali brojne muzičare da su gotovo pa izdajice svega hrvatskog jer se nisu slagali sa tadašnjom politikom HGU-a i njihovim postupcima. Da, mogu, želim i jesam prozvao HGU jer je većina vas danas u HGU-u i nikome nije palo na pamet da se recimo ispriča dečkima iz KUD Idijota i ostalim muzičarima (a ima ih) koji su snosili posljedice njihove radikalne politike prema istomišljenicima. A to što misliš da vi niste krivi zbog bivših poteza HGU mi je jednako tezi kao da Plenković kaže da je njegov HDZ danas puno napredniji i bolji nakon što je smijenio i 14. ministra u svojoj vladi. Kao što znaš ja sam odbio biti u glasačkom tijelu nagrade Rock&Off iz jednostavnog razloga što mislim da povlačite niz krivih poteza i umjesto da otvarate vrata vi ih zatvarate mnogima koji se iskreno bave muzikom u ovoj zemlji. Moji su tekstovi napisani iz dobrih namjera ma koliko ti u to ne vjeruješ.“ na što je Horvat napisao: ” Opet ti ponavljam da nikakve veze nemam s HGU niti sam imao, pogotovi s tim potezima. Ali i da ti velim da sam pisao nekada protiv toga, ostaje činjenica da navlačiš priču u potpuno krivom smjeru. I opet nisi odgovorio na ništa što sam ti napisao, imaš pogrešnu konstrukciju priče i krivu tezu…”
No da je ‘nešto trulo u državi Danskoj’ tj. u tome kako funkcionira naša scena iza scene i da je situacija s Rock&Offom i KUD Idijotima ispala kao dobar povod svjedoči i komentar Ozrena Kanceljaka, nekad agilnog i uspješnog čovjeka iz domaćih glazbenih prilika: „Hrvoje Horvat gle, meni je Gall ispljuvao knjigu. Zar misliš da sam se ja naljutio na njega? Iskreno, i neke teze sam napisao tako da se digne diskusija – koja se nije desila, nego su svi, osim njega odšutjeli. Nisam mu zamjerio niti riječ, jer poštujem da ima drugačije mišljenje od mene. Ja sam za razgovor i uvažavanje i kad se ne slažemo. Da je dobro – nije. Ja sam digao ruke od scene još prije 10 godina jer je SVE otišlo u kurac. Pa svima za koje mislim da imaju talenta ili ako me netko pita što da radi, imam jedan jedini odgovor a to je – odi van. Tu nemaš što raditi. Pa ak’ se baviš i regionalnom mjuzom – odi u Beograd. Ako hoćeš raditi bilo što drugo s muzikom, odi na zapad. Ili daleki istok. Dakle, ne zanima me. Ali da je dobro – nije. Kakva vam je nagrada – osobno me stvarno ne zanima. Izašao sam iz Porina kad sam se i prestao aktivno baviti glazbom jer mislim da je Porin postao sve obratno od onoga što je trebao biti. Pa budući da se ne želim tući s vjetrenjačama, lijepo sam se zahvalio i pozdravio s molbom da me se više nikada ni po kojem pitanju ni o čemu ne kontaktira.“
U raspravu se također uključio Andrej Babić, tajnik HGU-a: „Dubravko, moja pozicija izvršnog tajnika HGU-a mi ne dopusta da se po Fejsu razgovaram na bilo koji način koji može izazvati neku negativnu energiju. Osim toga, nisam ni taj tip. Samo ću ti reći da vadiš stvari iz prošlosti koje su bile prije 20g. Ima li to smisla? Zar ćemo se i mi vratiti u ‘41?“, na što mu je Jagatić odgovorio: „Dokle god ne valja posao ljudi od kojih se očekuje da pomažu muzičarima – da ima smisla! Da treba se vraćati na ’41. ako još uvijek postoje ljudi koji misle da je NDH bila odlična tvorevina i da bi je trebali slaviti kako bi objasnili onima koji su se rodili puno kasnije što je zapravo bila NDH i koliko je to bila jedna sramotna i zločinačka tvorevina koje se treba sramiti. Tako se i ja sramim svega što je HGU napravio 90-tih a bio sam član.“
U raspravu su se potom uključili i neki glazbenici uglavnom pozitivno reagirajući na mišljenje kolumniste Nacionala, a znakovito je da među 125 ljudi (u trenutku objave ovog članka) koji su lajkali Jagatićev članak ima dosta glazbenika općenito gledano, a to može značiti da situacija za domaće glazbenike u trenutnoj konstelaciji stvari nije nimalo harmonična.
Može se reći da s Jagatićevim tekstom „Vrijeme Idi(j)ota“ gotov „calm like bomb“ period jer ga naziv te pjesme grupe Rage Against The Machine možda najbolje dočarava. Možda dolazi vrijeme za polarizaciju, ali definitivno i za preustroj nekih tijela i susret s prošlošću koja nije bila nimalo junačka, bar kad je u pitanju odnos HGU-a prema KUD Idijotima, no s druge strane Hrvoje Horvat je u svom komentaru možda sasvim slučajno načeo temu u kojem grmu leži zec, a to se tiče njegove izjave: „… da se omogući dodatno otvarati medijski prostor za glazbu koju ne jebe većina široke domaće javnosti i prodaje se stotinjak CD-ova.“
Pitanje je koliko tko uopće prodaje nosača zvuka u Hrvatskoj? U ‘neposlovnom’ socijalizmu se to svaki tjedan znalo, u ‘poslovnom’ kapitalizmu ne zna se javno ni dan danas. Navodno je razlog da bi ti porazni podaci mnogim etabliranim estradnjacima srušili zahtjeve za skupim honorarima prema klubovima, no čak i da je to u pitanju, time postoji puno prostora za igru u mutnom, jer se očigledno igra na to da se treba pokazati većom facom nego što stvarnost pokazuje. Kad bi se ti podaci znali, zasigurno je da bi i radijske postaje, kao odličan izvor novca za autorska prava, željele ljudima puštati ono što brojke pokazuju da ljudi vole, a ne ono što je netko rekao da treba puštati u eter. Onda možda ni o Rock&Offu njegov umjetnički direktor ne bi pričao kao pokušaju da javnost obrati pažnju na tamo neke anonimce koji prodaju ‘stotinjak CD-a’. A i zdrava pamet nalaže da se priupita treba li uopće postojati ikakva nagrada za, citiram: Glazbu koju ne jebe većina široke domaće javnosti i prodaje se stotinjak CD-ova?
No izgleda da nije tako. Ako je za Rock&Off nešto sigurno, onda je to činjenica da je dobar broj nominiranih u stanju rasprodati klupske pa čak i dvoranske koncertne prostore (čemu konstantno svjedočim kao novinar na terenu). S druge strane, daleko je veći broj vrćenih imena s izvješća vrćenosti radijskih postaja koja nisu u stanju napraviti samostalni koncert i prodati dovoljno ulaznica na temelju svog autorskog i izvođačkog angažmana. To logično govori u prilog potpuno suprotnoj tezi, a to je da ovi koji u hrvatskim prilikama mogu prodati 100 CD-a i koji stalno nastupaju u tržišnim uvjetima su došli do kakve-takve dodjele nekih skromnih nagrada, ali se od njih očekuje da ostanu zadovoljni u tom ‘rezervatu’.
To povlači pitanje: Tko su onda uopće oni čije pjesme gospodare eterom više od stotinu hrvatskih radijskih postaja? Pa da preformuliram citat Francija Blaškovića u pitanje: Tko su danas glazbenici za koje sviraju muzičari s Rock&Offa? Da, pogađate, uvijek se sve vrti oko love. Zec je u tom grmu. Nisu talentirani anonimni i nitko ih ne jebe na nacionalnom nivou jer su eto po prirodi nesposobni, već postoje drugi kojima nije u interesu da ovi talentirani postanu poznati i da im počnu uzimati dio (zagarantiranog) dijela kolača od ubiranja autorskih prava.
Dok nam ove godine Grammyji poručuju da je jedna Billie Eilish, koja nema ni 20 godina starosti, neprikosnoveni glazbeni talent i koju slavi i publika i biznis i glazbene institucije, ovdje u ovoj našoj Hrvatskoj su mlade, uspješne i talentirane glazbenike (dobročinske) glazbene institucije ubacile u neko ‘off’ natjecanje, dok se Porin čuva za ‘vremešne kapitalce’. Zašto su uopće naši mladi talenti tako nepoznati i zašto ih nitko ‘ne jebe’? Da postoji imalo pameti i dobre volje ovogodišnja lista nominiranih na Rock&Off-u bi bila lista nominiranih na Porinu. Onda bi bar znali da ne zaostajemo za svjetskim prilikama puno, da imamo manje vrhunskih talenata, ali da smo bar na dobrom putu da ako izrone talenti ‘kapitalne vrijednosti’ da ih se na vrijeme prepozna. Koliko smo daleko trenutno? Pa zamislimo samo Grammy na kojem su u 2020. godini najveće face štajaznam Rod Stewart, Lionel Ritchie, Phil Collins, Tina Turner, U2 i ostali velikani iz 20. stoljeća. Ne bi li to bilo za izvanrednu kolektivnu ostavku uprave Grammyja, promjenu glasačkog sistema i pomlađivanje glasačkog tijela? Zaključite sami.
Uglavnom, ako vas zanima kako zvuči hrvatska moderna glazba možete sutra saznati u Tvornici kulture na drugoj dodjeli Rock&Off nagrada (nije da reklamiram, jer sam i ja poput kolege Jagatića prošle godine odstupio i zahvalio se na ponudi da budem dio žirija te manifestacije iz razloga jer mislim da tako nešto ima smisla samo ako je regionalnog karaktera).
Dakako bit će zanimljivo vidjeti i dodjelu nagrade za Životno djelo KUD Idijotima, tko će doći, tko će uručiti i hoće li se konačno netko u ime HGU-a ispričati javno tom bendu na svemu lošem učinjenom u prošlosti, ako ništa bar iz razloga da ne ispadne da se nagrada za glazbu uručuje ribarima, ratarima i jednom uzgajivaču kiselog kupusa.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
