Među brojnim legendarnim albumima koji će ove godine proslaviti svoj pedeseti rođendan našla su se i dva koja bez ikakve dvojbe i pretjerivanja spadaju među čudnija i konfuznija, ali i fascinantnija ostvarenja u povijesti popularne glazbe. Riječ je o ‘The Madcap Laughs’ i ‘Barrett’, jedinim solo izdanjima psihodeličnog mučenika Syda Barretta u čije tajne već pola stoljeća pokušavaju proniknuti ne samo kritičari i glazbenici, već i svi oni koji žele razjasniti kako psihodelične droge, prvenstveno LSD djeluju na ljudski mozak.
Činjenicu da Syd Barrett sve do svoje smrti 2006. godine nije prestao buditi interes obrnuto proporcionalan svom diskografskom opusu donekle je moguće objasniti nevjerojatnom imaginacijom i dotad nezabilježenim eksperimentima koje je donio prvijencu Pink Floyda, remek-djelu “The Piper at the Gates of Dawn”. Mnogo veće zanimanje, nažalost, ipak je budila njegova tragična sudbina i psihički slom koji ga je u rekordnom roku od ‘princa britanske psihodelije’ i jednog od najkreativnijih glazbenika svijeta pretvorio u samotnjaka i čudaka, skrivenog od svijeta u podrumu svoje majke u Cambridgeu.
Prije toga, potrebno se vratiti nekoliko godina unatrag, kada su novi britanski klinci pronašli svoju drogu u obliku tada još legalnih i, u usporedbi s kasnijom ‘ponudom’, neusporedivo jačih tripova. Nesvjesni potencijalnih, za neke od njih i trajnih nuspojava, Barrett i ekipa razvaljivali su se do bezumlja, što je ubrzo dovelo i do bizarnih promjena u njegovom ponašanju. Kasnije biografske knjige o Sydu tako su prepune sumanutih priča poput one u kojoj je mjesecima stanovao kod hipijevskog para koji mu je, bez da ga je prethodno obavijestio o svojim namjerama, svakoga jutra doručak začinio novom dozom spomenutog narkotika. Tih dana, prisjetio se jednom prilikom Roger Waters, sreo je Barretta kako kupuje ogromne količine pelena i drugih potrepština za bebe, što ne bi bilo čudno da je on ili bilo tko od njegovih bližnjih, u tom trenutku imao malo dijete. Slični ispadi ubrzo su se preselili i na pozornicu na kojoj je Syd sve rjeđe svirao i pjevao, skamenjeno buljeći u prazno ili, u najboljem slučaju, čitavo vrijeme udarajući jedan jedini akord ili temu.
Floydi su pažnju glazbene javnosti na sebe privukli upravo na bini, gdje je Syd kao rijetki prije njega istraživao mogućnosti feedbacka i distorzije, često koristeći efekte koje je sam osmislio. Za razliku od istomišljenika s druge strane Atlantika, u čijem je slučaju psihodelični rock ipak bio utemeljen u općeprihvaćenim rhythm’n’ blues, folk, country ili istočnjačkim tradicijama, Barrett, Roger Waters, Richard Wright i Nick Mason uživo su predstavljali napad na sva osjetila, kako primitivnim ‘homemade’ svjetlosnim efektima tako i glazbom za koju se činilo da dolazi iz samog srca svemira, posebno u stvarima poput „Instellar Overdrive“ ili „Astronomy Domine“. Pravo stanje u redovima grupe neko su vrijeme uspjeli prikriti, djelomično i zato što je dobar dio publike na njihovim nastupima bio propisno rasturen, no da su stvari otišle predaleko postalo je jasno u studiju. Barrett, dotad glavni autor benda, odjednom je počeo donositi pjesme koje je neprestano mijenjao i ostalim članovima onemogućavao da ga prate, a prilikom jednog sessiona pokušao im je predstaviti svoju novu skladbu, istu onu koju je nekoliko dana ranije napisao Wright.
Kakvo-takvo rješenje pronašli su angažiravši Dave Gilmoura, s kojim su Barrett i Waters odrasli u Cambridgeu. Čak i s dvije gitare u postavi, bilo je očito da im Syd postaje preveliki teret, nakon čega su pokušali i slijediti primjer Beach Boysa, čiji je tek nešto manje pomahnitali lider Brian Wilson prestao ići na turneje i sveo svoje aktivnosti na skladanje. Ni ta ideja nije upalila pa su jednoga dana, vozeći se na nastup, jednostavno odlučili ne pokupiti svog dojučerašnjeg lidera.
Menadžment Floyda, Peter Jenner i Andrew King, nije vjerovao kako ostatak grupe ima ikakve budućnosti bez svog ključnog člana, zbog čega su odlučili ostati uz Syda i pomoći mu u pokretanju samostalne karijere. Iako se i dalje ponašao u najmanju ruku čudno, na prve je studijske sessione stigao s nekolicinom vrlo dobrih novih pjesama među kojima su odskakale izuzetno hipnotičke “Terrapin” i “Opel”, pop psihodelija “Octopus” i istinski prekrasna “Golden Hair”, inače poema Jamesa Joycea za koju je napravio glazbu. S druge strane, snimanje je bilo pravi pakao – Barrett je suradnicima davao upute u stilu ‘sviraj to malo popodnevnije’ ili ‘može li sada brže, a sporije’, pri čemu je u velikom broju slučajeva na snimanju bio potpuno disfunkcionalan i sjedio u studiju kao zombi. “The Madcap Laughs”, prvi solo album objavljen u siječnju 1970. godine, tako je imao čak pet producenata i pravu vojsku gostujućih glazbenika u rasponu od Roberta Wyatta, Hugha Hoppera i Mikea Ratledgea iz jazz-rock skupine Soft Machine do Watersa i Gilmoura. Sydovo stanje s vremenom se pogoršavalo pa mu je EMI, strahujući da od čitave priče neće biti ništa, zaprijetio raskidom ugovora ukoliko u najbržem mogućem roku ne završi ploču. Suborci iz Pink Floyda ponovno su mu pristigli u pomoć i snimili preostale pjesme tijekom dva sessiona, od kojih su na onaj 12. srpnja 1969. stigli neposredno nakon odsviranog koncerta. Tada su nastale i zloglasne “Feel” i “If It’s in You” na kojima su zauvijek ostali zabilježeni i razgovori, Sydovo jedva slušljivo falšanje, kao i potpuni raspad sistema nakon kojeg uzaludno pokušavaju pjesmu odsvirati ispočetka. Na izvorno vrlo obećavajućoj “Feel” u jednom se trenutku začuje i Barrettov vapaj ‘I want to go home’ koji doista ledi krv u žilama.
Ostatak materijala bio je zapanjujuće suvisao i koherentan te se u najboljim trenucima mogao mjeriti čak i s “Piperom”. U odnosu na debi i rane singlove Floyda, opičenih brojalica poput “Bike”, svemirskih istraživanja i beskompromisnih improvizacija bilo je mnogo manje, većina pjesama bila je sporijeg ili srednjeg tempa i bliska folk rocku, akustičnoj psihodeliji i inteligentnom popu Kinksa ili Movea. Da sve te pjesme izvodi osoba teško oštećena uma ipak su dale naslutili “Love You” čija poletna melodija prikriva činjenicu da stihovi nemaju baš nikakvog smisla te očajnički poziv u pomoć i zastrašujuća ‘samodijagnoza’ u tekstu “Dark Globea”. Unatoč tome, kao i skoro potpunom izostanku bilo kakve mogućnosti da ploču promovira uživo, diskografi su dali pristanak za snimanje još jednog albuma.
Sessioni na kojima je nastajao “Barrett”, također izdan 1970., bili su za nijansu manje kaotični pošto je kompletnu produkciju odradio Gilmour koji je svirao i bas, klavijature je preuzeo Richard Wright, dok je bubnjao Jerry Shirley iz grupe Humble Pie. Ploča iz tog razloga zvuči znatno normalnije premda su joj neki zamjerali izostanak onog kreativnog ludila koje je pratilo nastajanje “Madcapa”. Uvodna “Baby Lemonade” evocirala je čak i radove Byrdsa, “Wined and Dined” zvučala je gotovo hitoidno, a “Waving My Arms in the Air” skoro pa veselo.
Uravnoteženiji i po pitanju lirike, album je donio niz Sydovih refleksija na vlastitu prošlost pa se tako prisjeća bivših djevojaka, odrastanja u Cambridgeu ili tuluma na kojima je vječno želio ostati. Protutežu tome činio je mračni blues “Maisie”, otpjevan raspuknutim Barrettovim glasom, paranoična i konstantno na rubu kaosa “Rats” te šizofrena “Wolfpack”. Muzičarima u studiju ponovno nije bilo lako pošto Syd niti jednu pjesmu nije odsvirao dva puta na isti način, zbog čega se može čuti kako bend povremeno kasni za njim sekundu ili dvije.
Po izlasku “Barretta”, uspio je održati i koncert u Londonu koji je naprasno prekinuo poslije četiri pjesme, promumljao ‘hvala i laku noć’ i nestao sa stagea. Još lošije prošao je nastup njegovog kratkotrajnog trija Stars u Cambridgeu, kada je čitav set svirao neke samo njemu jasne i logične teme, sasvim nezainteresiran za publiku i svoju ritam-sekciju. Debakl tog koncerta zauvijek ga je ohladio od glazbe.
“The Madcap Laughs”, “Barrett”, kao i kasnije objavljena kompilacija outtakeova “Opel”, stekli su impresivan broj štovatelja i sljedbenika, u rasponu od punkera preko neopsihodelične i post punk scene u Britaniji pa sve do čudaka iz Jesus & Mary Chain i Spacemen 3, odnosno shoegazera tipa Slowdive. Kada je Syd Barrett preminuo, najljepšu posvetu ispisao mu je njegov veliki fan David Bowie, pridruživši se Gilmouru i Wrightu u izvedbi “Arnold Laynea”, debitantskog singla Pink Floyda. Bio je to ujedno i posljednji put da je Thin White Duke pjevao pred britanskom publikom, prije nego što se i sam pridružio svom nesretnom mladenačkom heroju.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
